Marović

Svetozara Marovića upoznala sam sredinom osamdesetih. Bio je obrazovan, mudar i hrabar mimo drugih političara iz generacije.

Imao je tada samo jednu falinku - nije ga bilo moguće razumjeti na prvo čitanje.

Tog proljeća - godine 1984. ako dobro pamtim - dobila sam prvi urednički posao. Sa ekipom mladih novinara, trebalo je da priredim dodatak Pobjede za 25. maj.

Taj praznik slavljen je i poslije Titove smrti kao Dan mladosti, što mi nije smetalo. Ali, u glavu mi nije ulazilo da se i dalje slavi kao rođendan pokojnog vođe.

Uprkos tome, urednik unutrašnjo-političke rubrike Vidoje Konatar dao mi je odriješene ruke.

- Pazi, Mala, da što ne zabrljaš oko druga Tita, dosta je zimus bilo perčinanja s Centralnim komitetom zbog one tvoje autokefalne crkve - bilo je jedino upozorenje.

***

Politički najosjetljiviji zadatak, razgovor sa predsjednikom Saveza socijalističke omladine, dobio je nešto stariji kolega, pokojni Bato Božović.

Laganica, nema posla za mene, odgovori su mu stigli u pisanoj formi. Mogu da odgodim čitanje skoro do preloma.

Krenem ipak nešto ranije, ali ne ide. Rečenice komplikovane, preduge i prepune filozofskih pojmova. Prodimim i dokopam se telefona, a onda - s neba pa u rebra:

- Ovaj intervju ne može u novine, kad vas ja ništa razumijem kako li će tek čitaoci.

- U redu, u redu, recite šta sad mogu da popravim - bio je učtiv mimo očekivanja.

- Ništa, osim da dođete u Pobjedu i da obavimo intervju uživo...

Došao je odmah. I odgovorio na sva pitanja, ne tražeći tada obaveznu autorizaciju.

Vjerovao je na riječ da će sve biti preneseno onako kako je govorio...

***

I bilo je, baš doslovce. Na njegov i moj baksuzluk.

Sjutradan je grom pukao i u Pobjedi i u Centralnom komitetu.

Neki iz redakcije zovu svoje veze u Dva kovčega da špijaju dosoljavajući, a neki odgovaraju na pozive CK-ovaca iz tog zdanja kako ništa nijesu znali...

Daćemo mi njima i slobodu i demokratiju i višestranačke izbore - osvanuo je u Pobjedi komentar o sprezi anarholiberala i neočetnika.

Rečeno - učinjeno. Naravno, ne samo zbog intervjua, Marović je bio na nišanu jednoumaca i zbog držanja zvaničnih sastanaka na Skalinama. Izlazak na Ulicu i tada je bio ravan izdaji domovine.

Zbog čuvenog proglasa "Prekinimo sa izbornim prevarama", na Marovića je te '84. udario cijeli komunistički vrh.

Možda ga zato nikad nije uputio ovom demokratskom...

***

Ostao je bez funkcije i posla. Partijski drugovi i tada su ga očas posla puštili niz vodu. Bio je razočaran i depresivan, ali nešto manje nego sada.

Mene je spasio Vidoje Konatar. Mrtav-ladan, izjavio je i pred Partijom i pred Službom da je intervju odobrio lično on. Iako su svi u redakciji znali da ga je pročitao tek u novinama.

Kažnjena sam po džepu i neko vrijeme silom odmarala od pisanja.

Tako smo Svetozar i ja imali dovoljno vremena da se sprijateljimo. Ne kao političar i novinar, nego baš iz prave.

Razdvojile su nas devedesete.

Ja sam ušla u Liberalni savez i iste godine završila - na čituljama.

On je odabrao DPS i završio - na potjernici...

***

Nikad mu nijesam zavidjela na vrtoglavom usponu, imala sam previše prilika da vidim što vlast može da učini od čovjeka.

Nijesam imala ni na čemu, znala sam da će svoj pogrešan izbor kad-tad morati da zamijeni pravim.

Zato sam se one noći, pred ekranom A1, iz sveg srca trudila da vjerujem kako je istina da je "iznad svega želio da Crne Gora bude ne samo nezavisna nego i demokratska, da pripada svima a ne samo moćnim pojedincima".

I nadala da ću čuti logičan odgovor na još logičnije pitanje.

Zbog čega je onda ne samo dozvolio, nego i utemeljio izgradnju ovako autokratskog režima.

Nije odgovorio. Ali, ne zato što me nije čuo, nego zbog toga što za učešće u ovakvoj vlasti objašnjenja nema osim - volje za moć.

Imao je za 25 godina najmanje toliko prilika da ode, ali nije.

I to je uzrok mog razočarenja. I ljutnje... I - ponajviše - tuge.

Kamo sreće da one noći ne uključih televizor...

***

- Ja sam ilustracija političkog stanja koje može biti primjer drugima šta im se može desiti ukoliko se zamjere nekome ko odlučuje o njima - govorio je te noći neki drugi Svetozar, nimalo nalik onome koga sam poznavala.

Taj Svetozar ne bi sebe označio kao ilustraciju.

Nego bi lustrirao samog sebe. I priznao da za prvih sedam godina lično snosi trećinu krivice, a za narednih 13 čak polovinu.

Nije on u partiji bio zaslužan samo za ime, nego i za ideologiju.

A naročito za unapređenje terenske prakse koju - zar i poslije svega, Svetozare - preporučuje kao dobar metod partijskog rada.

Taj Teren je najmanje polovini stanovnika urnisao pola života. Nije ih prepoznao ni kao navijače depeesa, ni kao normalne ljude.

***

Davno je Crnoj Gori oduzeto pravo na normalnost.

Zbog nenormalne ambicije da se vlada do smrti. I to po mogućnosti - njene.

Je li realno da Svetozar Marović to vidi tek nakon pet godina tihovanja. I da je dvije i po decenije ćutao kako ne bi postao crnogorski Ivo Sanader.

To što njegova sudbina sad liči na Sanaderovu, jeste bila politička odluka.

Uprkos tome, ni sa političke ni sa ljudske strane, nije bilo pristojno onako lamentirati nad svojom zlehudom sudbom pred:

- petinom Crne Gore koja je željna hljeba;

- trećinom koja 200 eura nije vidjela otkako je ta novčanica u opticaju;

- polovinom koja je gladna slobode više nego bilo čega.

***

Ta Crna Gora čekala je one noći odgovore od kojih su kod njega ključevi:

Da li je ikad u karijeri učinio išta slično onome što je učinio Sanader?

Što zna o onima koji to jesu uradili?

Je li sva imovina, i njegova i njihova, stečena nasljeđem od predaka i državnom platom?

Umjesto odgovora, on je javnosti, ko zna koji put, ponudio samo umješnost retoričkih vratolomija:

Zašto je "sve ovo moralo da mu se desi"...

Da li je on zaista "taj prvi, najveći kriminalac"...

Je li on "taj koji je pokrao milione, ima hotele, banke, akcije i hidroelektrane, taj koji ima nepokretnosti u milionskim vrijednostima".

Kamo sreće da nije pitao ništa, pročitala sam još tokom emisije prvih trista odgovora te javnosti na portalima. Nadam se da mu nije pozlilo kad je kasnije i on to učinio.

I da će, prije narednog izlaska pred kamere, shvatiti da to što većina baš ništa ne vjeruje Specijalnom tužiocu ne znači da on baš nikad ne govori istinu.

***

Iskren je bio i Marović kad je rekao da je "veoma ponosan na to što je u određenom periodu urađeno u Crnoj Gori".

Ali, iskrenost je samo uvjerenost da govorimo istinu - zapisao je davno Meša - a istina ima mnogo i među sobom se razlikuju.

Zato još ne mogu da povjerujem kako je ono što sam čula stvarno izgovorio.

Koji određeni period? Na šta je ponosan?

Na okupatorski rat, deportaciju izbjeglica, Bukovicu ili Srebrenicu...

Na pljačku države prvobitnom akumulacijom kapitala, zbog koje ne možemo da uđemo u trag ničijem Prvom milionu...

Na to što imamo najobrazovanije ulične prodavce, taksiste i molere na svijetu...

Na moralnu, političku i ekonomsku propast Crne Gore...

Na mržnju koju povampiri njegova partija uoči svakih izbora, pa razgonimo "turke" na buljuke, koljemo "šiptare", a za Srbe rezervišemo vrbake...

***

Jedino što je Svetozar Marović one noći uradio da valja bio je kroki Mila Đukanovića. Ali kroki je ipak samo nedovršen crtež.

- Ono što se njemu može, drugima ne može - potvrdio je ono što pola Crne Gore zna od rođenja.

Samo što to ne znači da je dvostruka ličnost. Nego da je autokrata.

- Biti protiv njega značilo je biti kriv - nije morao ni da kaže, toliko je opozicionara izgubilo pola života zbog tog značenja.

- Podržao sam ga u sukobu sa Bulatovićem, iako je uzrok tog sukoba bila moć, a ne status Crne Gore u SRJ - zakasnio je pune 23 godine i kao insajder.

- Neke stvari ću odnijeti u grob - saglasna, ako su lične.

Ako nijesu - dužan je da te "neke stvari" saopšti za života. Inače će Crna Gora završiti u grobu prije njega.

- On može još samo da me ubije - potpuno je omanuo pri kraju.

Da je Milo Đukanović ikad imao namjeru da ga ubije, Svetozar Marović ne bi imao priliku da nam to saopšti.

***

Kad je počeo o sebi, počela sam i ja da se glasno perčinam sa slikom na dnu ekrana.

- Politički proces odvija se tako da se odredi ko treba da bude kažnjen i prvo se pripremi medijski linč.

Kakva ekskluziva, stotinama ljudi uzet je obraz potjernicama medija njegove partije...

- Kompromitovan sam jer sam svjedok narastanja moći Đukanovića u različitim fazama.

Kompromitovan je i Momir Bulatović iz istih motiva, pa nijesmo potrošili deceniju na proučavanje njegovog imovinskog kartona.

- Ja sam bio sklon pomirenju, da zajedno gradimo Crnu Goru.

Sklono je tome više od pola Crne Gore, ali nije ni normalna ni moralna istovremena sklonost i pomirenju i depeesu.

- Milo Đukanović je sad okružen onima koji ne mogu da mu se suprotstave.

Tek sad? A htjela sam se zaklet' da je posljednju kritiku od partijskih drugova čuo još 1997...

***

Da je Svetozaru Maroviću narušeno zdravlje - vjerujem, za razliku od mnogih.

Da je urnisan život njegovoj porodici i da je zbog njenog spasa potpisao sporazum o krivici - takođe.

Da ga najviše boli ono što se njemu i familiji desilo 2015. godine, da hapse djecu i brata, čitavu porodicu, da majka umire gledajući šta se dešava - mogu da svjedočim, i ja pružam podršku bivšim prijateljima u najtežim danima.

I ne bih sad imala ništa da dodam ili oduzmem da to govori neki referent Svetozar koji se okumio sa nekim računovođom Milom.

Ali, ovaj Svetozar je jedan od trojice mladih, lijepih i pametnih pod čijom su vlašću još prije 30 godina hapšena "djeca i braća, čitave porodice".

I tada su nečije "majke umirale gledajući što se dešava", nije majka Slavka Perovića bila jedina. Ali, čitulja o njenoj smrti jeste jedina koja je do tada, a čini mi se i po tada, zabranjena u Pobjedi koju je taj trojac uređivao.

I nijesu žrtve politike tog trojca bile samo majke. Oca Omera Šarkića izdalo je srce kad su krenuli da mu silom vode sina na ratište.

***

Umjesto da se, makar i sa zakašnjenjem, javno izvini i njima dvojici i svim žrtvama vlastite ratne i poratne politike, Svetozar Marović je krenuo u novi obračun.

Sa elanom kakav se ne viđa kod ljudi narušenog zdravlja, obrušio se - ne pominjući imena - ne samo na Omera Šarkića, nego i na ostale pokretače davno preminulih protesta Odupri se - Dejana Pejovića, Džemala Perovića, Jovana Gajevića i Demira Hodžića.

- Tipična crnogorska narcisoidnost zbog slave i privilegija - kaže Njegova svetost čija je partija zbog tih ciljeva urnisala državu.

- Prije bilo kakvog rješenja, dijelili su funkcije - mora da nas je pobrkao sa depeesom.

- Skupile su se stare političke snage koje su željele rehabilitaciju - reče čovjek koji ne smije kršteno ni da progovori dok čeka svoju.

- Tu se pojavio neki oblik postreferendumske traume - zalijepi dijagnozu šef najbolesnije države na kugli zemaljskoj, nakon što je u iste opanke priznao da je bio - protiv tog referenduma...

P.S. Za onaj dio podvala koji sljeduje meni - neka mu je prosto. Da umijem da se molim, učinila bih i to za njega. U tišini, ali samo pod uslovom da on svoju više ne napušta.