Bliži se prvi oktobar, mjesec u kome djeca uzrasta od 6 do 12 godina treba da pokažu da u ovoj državi jedino oni ozbiljno shvataju mjere NKT-a. Možda bi i mogli povjerovati da su naša djeca čudo i da mogu mnogo više u tom uzrastu nego mi odrasli, ali je upitno da li je škola bezbjedan teren na kojem treba da pokažu nepostojeću zrelost. Ovo prevashodno jer godinama unazad mnoge osnovne škole, posebno one u Nikšiću, ni pristojne toalete, ni sredstva za ličnu higijenu učenika nijesu imale niti imaju. Zahvaljući navedenom, uvjeravanja da je sve spremno za bezbjedan boravak djece u školama su skoro pa besmislena. Obrazovni sistem u Nikšiću već odavno je prepušten nastavnom kadru koji treba da obezbijedi čak i neka osnovna sredstva za rad, kao npr. štampače i papir, a eventualna ulaganja su prepuštena malo bogatijim roditeljima i uglednim privrednicima.
Pitam se da li je škola besplatna i da li je škola socijalni slučaj kome svi treba da pružimo milostinju. Glavni krivci za takvo stanje u osnovnim školama su, pored resornog ministarstva i direktori istih koji su uspješan direktorski mandat izjednačavali sa što manje upućenih finansijskih zahtjeva prema nadležnima. Takođe, od eventualnih promjena i novina, obično su kao najbitnije isticane smjene direktora škola. U sređenim sistemima ponajmanje bitni događaji, a kod nas najuspješniji model bacanja magle na goruće probleme dotičnih ustanova. Danas, kreativna i talentovana djeca svojim radovima i nagradama po zidovima holova i učionica kriju bijedu najviših hramova znanja.
Ne vjerujem da građani Nikšića nijesu primijetili u kakvom se stanju trenutno nalaze nekada prestižne gradske škole. Da ne komentarišem školska dvorišta, jer su to devastirani prostori, bez sređenih zelenih površina, zasađenih stabala, često poželjna stecišta lokalnih narkomana.
Niko javno nije postavio pitanje koji je uzrok pretrpanosti pojedinih gradskih osnovnih škola, koje usljed nepostojanja prostornih kapaciteta nijesu bile čak ni u stanju da pruže djeci, prethodnih godina, predviđen broj časova fizičkog vaspitanja, dok su druge škole, iz godine u godinu, bilježile pad broja djece. Svemu ovome je uzrok nesređen sistem koji nije stao na put ambicioznim i pomodnim roditeljima koji su školu koju će im dijete pohađati birali kao da biraju cipele: odlazak do šaltera MUP-a, u proceduri od dva minuta, prijava lažnog prebivališta - sasvim su regularna procedura u kojoj ste mogli da izigrate sistem i da dijete upišete ne u školu kojoj teritorijalno gravitira, već u onu koja je na dobrom glasu. Pojedine škole su zahvaljujući tome prekoračile standard za uslovan boravak djece, dok su druge naprasno smanjile broj odjeljenja.
Sve ovo treba mnogo ozbiljno da zabrine sve one čija će djeca prvog oktobra i sljedećeg septembra, da zakorače u neizvjesnost. Da nas ne zbune, poštovanje mjera u školi će biti kao i u ostalim institucijama sistema, prvih dana svi, sljedećih skoro niko. Djeca su sigurna da kazni neće biti, jer ni tate ni majke ne plaćaju kaznu dok sjede u kancelariji i u kafiću, bez maski. Plastičan primjer u kome je sistem pokazao da je nemar pojedinaca jači od države, a da je struka nespremna da lupi šakom o sto.
I sada kada smo sigurni da nad zdrastvenim stanjem u zemlji sistem više nema kontrolu, maske su sporadičan slucaj. Možda će djeca uspjeti da shvate ozbiljnost nošenja maski, a odrasli neka snose težinu vlastitog besmila koje politiku vidi kao jedini i najbitniji životni cilj. Maske su pale, da nam pokažu koliko volimo jedni druge. Izgleda, kao i uvijek i zanavijek, nimalo.
Bonus video:
