Prošlo je mjesec dana od istinski istorijskih izbora u Crnoj Gori, prvih nakon kojih će doći do mirne promjene vlasti u našoj zemlji. Imajući u vidu da je svako ko ima makar površno interesovanje za politička zbivanja napisao neku vrstu analize, ja ću istu preskočiti jer smo do sad svi došli do nama lično najprihvatljivijeg zaključka šta je presudilo konačnom padu vlasti DPS-a nakon 30 godina. Zato vjerujem da je mnogo zanimljivije pričati o tome što nas čeka, kako prema tome treba da se odnosimo i kakav će biti naš lični put.
Promjena vlasti je lakmus papir za sve nas koji smo s pravom ukazivali na sve koruptivne i pogrešne radnje DPS-a i njegovih satelita pa će naš odnos prema svemu onome što buduće vrijeme donijeti dosta reći o političkoj svijesti. Štaviše, taj lakmus papir, taj test, jeste nešto sa čime se sada suočava cijela Crna Gora, kome god političkom polu pripadala (ili ne pripadala navodnom nezainteresovanošću za politiku). Objasniću to na prostom primjeru - ove godine smo imali najgoru turističku sezonu u skorijem pamćenju sa jako malim brojem noćenja (hvala NKT-u) ali su nam plaže bile prljave kao i svake godine, što će reći da je neistinit toliko puta ponovljen izgovor da nam plaže i more prljaju “turisti”. Bez turista smo vidjeli da sopstvenu prirodu najviše narušavamo mi sami i da moramo poraditi na tome.
Sada imamo prilike da se dokažemo bez DPS-a, na svim nivoima, od onih koji će zauzeti najviše pozicije u vlasti do najobičnijeg radnika. Koliko puta smo čuli (i imali razumijevanja) da neki običan službenik u ministarstvu zloupotrebljava službeni telefon ili da nosi kući pakete papira za štampanje i slijegali ramenima - ako ministar namješta tendere, preživjećemo i jedno pakovanje papira. Slično smo reagovali na saznanja da neko ne plaća porez koliko bi trebalo misleći, “to je samo kap u moru u sistemu u kom imamo ministre koji nas oštete za desetine miliona “limenkama” i “petljama”. Za mnogo toga smo sa razlogom imali razumijevanja zato što smo živjeli u nakaradnom sistemu. Sada je vrijeme dokazivanja - da li je sistem bio nakaradan pa kvario nas ili smo mi bili kvarni pa sistem nije ni mogao biti drugačiji. Ja sam iskreno ubijeđen da je ovo prvo, da nismo ništa gori od bilo koje “uređene” države i da možemo dostići taj nivo.
Ipak, suština o kojoj sam želio da pišem tiče se ljudi koji su se aktivno borili protiv režima, bez kišobrana partija ili nekih drugih organizacija koje bi mogle da ih zaštite. Želim da napišem koju riječ o ljudima koji su išli širom Crne Gore o svom trošku na različite proteste, onima koji su nakon redovnog posla koji imaju možda sami organizovali demonstracije, onima koji su volontirali kad god je bilo potrebno, podržali svakog pojedinca kome je činjena nepravda i bili spremni da se solidarišu u svakom trenutku trpeći isključivo štetu radi svoje borbe za pravdu. Pred njima su sada tri puta i mene ti pojedinci zanimaju daleko više od lidera koji licitiraju o tome ko je više “zadužio” narod u borbi sa “hobotnicom režima”.
Prvi put je vjerovatno najprimamljiviji - da u novoj konstelaciji moći pronađu mjesto za sebe, da u javnoj upravi, koja im je bila nedodirljiva, zauzmu neku poziciju. Svakog, ko je istinski stručan, a njih je među ovima mnogo, i koji zna da može svojim obrazovanjem, iskustvom i ličnim sposobnostima bolje raditi određeni posao od bilo koga drugog, treba da se kandiduje za to radno mjesto. U takvim slučajevima se ne radi o “prvoboračkim zaslugama” već o meritokratiji, a znamo da je decenijama “teren” bio važniji od istinske vrijednosti. S druge strane, ko god misli da je isključivo time što je bio “prvoborac” zaslužio državnu poziciju nije ništa bolji od DPS-a i njegova borba nikad nije bila iskrena. Ko pođe tim putem “zasluga” samo konzervira truo sistem i obesmišljava sve za šta se prije borio.
Drugi put je potencijalno najtragičniji. Da upravo rade oni koji žele smjene umjesto promjena preuzmu sve poluge sistema i da dobijemo novi DPS. Ovako nešto je nemoguće u narednih par godina zbog labave većine koju tri koalicije imaju u parlamentu, što nam govori da će naredni period biti usmjeren ka demontiranju sistema sigurnih glasova, ka oporavljanju uništene ekonomije i borbe sa prijetnjom dužničkog ropstva. Ali nakon nekih 5-6 (ili više) godina, kada budemo imali neku novu većinu, možda istih ovih partija, možda i nekih novih, postoji bojazan da nam se desi što i Srbiji, da nam se desi ponavljanje autokratije, despotizma i da se onda opet nađemo na ulici. Nažalost, tada nećemo biti nimalo svježi, nećemo biti prkosni, već ćemo to raditi iz obaveze ka prošlim vremenima, ali sa daleko manje poleta, nade, čekajući da neke nove generacije pokušaju da sprovedu novu smjenu. Takvu situaciju i vidimo kod naših prijatelja koji su učestovali u obaranju Miloševića a sada opet pokušavaju da se bore protiv autokratije Aleksandra Vučića, ali to čine sa daleko manje poleta, sa daleko manje vjere, možda razočaraniji u svoj aktivizam nego u sistem protiv koga protestuju, očajavajući zbog situacije koja je naizgled bezizlazna.
Treći put je onaj kom se nadam i koji stvarno želim. U američkim filmovima uvijek imate makar jednog lika koji i dalje priča o srednjoškolskim ili koledž “danima slave”. Štaviše mnogi filmovi (a i pjesme) su posvećeni upravo toj temi, danima kada je sve jednostavnije, kada se uspjeh mjeri trofejem osvojenim u omladinskim kategorijama, nastupom vašeg malog benda ili nečim trećim. Lik osobe koja na svom radnom mjestu i dalje čuva dres iz omladinskih kategorija je filmski arhetip, ali nije nerealan - mnogi dostignu svoj vrhunac tada kada je sve jednostavnije. Nadam se da će naš politički aktivizam biti tog tipa, da ćemo u budućnosti govoriti o danima slave dok živimo normalne, obične živote, da ćemo samo u sjećanjima vidjeti iscrpljujuće učešće na protestima, tremu pred neki govor, sukob sa policijom, privođenja i praćenja. Nadam se da protivljenje bilo kojoj odluci vlasti neće dovesti do ugrožavanja bilo čije egzistencije, da nećemo doživljavati izbore kao “biti ili ne biti” situaciju pred koje nam ljudi sa najviših pozicija moći prijete progonima i silom. To je odgovornost koju imaju svi koji budu činili novu vlast. I tada će biti protesta, nadam se protiv daleko bezazlenijih stvari na koje ćemo moći da izađemo i da starački pričamo kako je sada “lako protestovati, nije to kao nekad”. Sve ovo ne znači da, kada se Vlada sastavi i dobije onih prvih 100 dana “fore”, ne treba da ih kritikujemo za svaki pogrešan potez, za svaku potencijalnu nepravdu. Uostalom, jedino tako ćemo učiniti da vrijeme otpora DPS-u ostane herojsko doba slave, a da budućnost bude politički što dosadnija.
Bonus video:
