Malo koja riječ je u predhodnom periodu bila tako potcijenjena, pa i satanizovana od većine u društvu, kao što je to građanin. A i ne čudi. Crna Gora je duboko podijeljeno nacionalno društvo koje nije istorizovalo svoju prošlost. Dakle, Crna Gora je država sa paradoksalnim državnim uređenjem. Po Ustavu je građanska, a u praksi, od podanika do vlasti, nacionalna. Uz mali problem. U Crnoj Gori ne postoji većinska nacija. U takvom društvenom miljeu ne čudi činjenica što se uz termin građanin u političkom smislu stavlja znak jednakosti sa terminima otpadnik ili izdajnik. Takođe, zagovornici građanskog koncepta u Crnoj Gori, vrlo često ne razumiju pojam građanskog. Klasičan primjer za ovu tvrdnju je aktuelni ministar obrazovanja. Naime, često se u javnom diskursu može čuti defincija građanskog društva kao anacionalnog i hibridnog. A priori otvoreno za zapadne vrijednosti. A nije. Pogrešno je posmatrati građanina kao individu koja trči ka zapadu i iz sveg glasa viče ja sam Evropljanin.
Ne pada mi napamet da pišem manifest građanskog društva u Crnoj Gori, ali moram da primijetim. Građanin u punom značenju je nacionalno svjesna osoba koja je i vjernik ili ateista. Svjesna je svojih etničkih korijena i njeguje svoju kulturu i tradiciju. Građanin je osoba kojoj su ipak na prvom mjestu „ pozitivne dužnosti života, u vrlini pomoći drugom“. I u tome je glavna razlika između građanskog i nacionalnog. Nacionalni koncept, pored promovisanja vrijednosti sopstvene nacije, promoviše toleranciju prema drugim nacijama u okviru određenih granica. Da li je tolerancija, to jest pasivno trpljenje druge nacije dovoljan minimum za uspjeh društva ili standard treba podići na život u vrlini i pomoć drugom čovjeku? Moje je mišljenje da su ovo osnovni koncepcijski elementi nacionalnog i građanskog. Građanin će uvijek individualizovati svoje djelovanje i odgovornost svjestan vrline koja ga određuje. Nasuprot tome nacion je uvijek stvar pripadnosti kolektivu. Mi Srbi tolerišemo njih Crnogorce i Albance i spremni smo na suživot. Suživot, a ne život. Očigledno je da u nacionalnom konceptu društva nema osjećaja odgovornosti, i postoji fenomen kolektivne krivice.
Ako vlast, koju prvi put mijenjamo mirno i bez krvi, treba da bude uspostavljena radi opšte koristi, radi zaštite i sigurnosti ljudi, nacije ili zajednice i opšteg dobra, onda ne znam kako da je uspostavimo osim na građanskom konceptu? Jer vjera ili dužnost da radimo i stvaramo u ovom društvu mogu biti „upravljani samo razumom i uvjerenjem, a ne silom ili nasiljem“. Svaki podanik Crne Gore je dužan da se rukovodi ovim principima. Jer sva vlast (izvršna, skupštinska, sudska) pripada ljudima pojedincima i shodno tome izvodi se od ljudi, a da se zvaničnici njihovi povjerenici i sluge koji im se moraju povinovati.
Na kraju treba reći da se u Crnoj Gori mora početi od početka, od temeljnih načela građanskog društva.
Bonus video:
