Bilo je gluvo doba noći. Oko 1 sat. Sjutradan treba da napustim Covid odjeljenje Kliničkog centra i idem kući. Korona je otišla, upala pluća neće tako brzo. Ali se povlači. Primio sam taman posljednju infuziju antibiotika i vitamina i okrenuo se na stranu, da probam zaspati. U tom momentu, čujem gromki glas medicinskog tehničara I. koji čitavo vrijeme koordinira rad sestara na odjeljenju ali, po protokolu, ne ulazi u sobe. Tako da ne znam ni kako izgleda, ali sam iz komunikacije koja se permanentno odvijala shvatio da čovjek leti. Od vrata do vrata, ispunjavajući zahtjeve covid sestara za novim ampulama longacefa, hemomicina, paracetamola, za braunilama i infuzionim rastvorom...
Glas tehničara I. saopštava: Ono dvoje kritičnih, ako se nastavi pogoršanje i krenu da umiru - doktor je rekao, nema reanimacije. Ne pomaže... U pozadini čujem jezoviti zvuk respiratora iz susjedne sobe, na koji je povezan neko od ugroženih pacijenata. Uznemirujući ton, nalik onom bolničkih sirena. Ne toliko piskav, više tup i podjednako nemilosrdan. Sa tom muzikom, koja najavljuje možda i nečiju smrt, tonem u san. Okolnosti čovjeka na sve naviknu. Tako je bilo i poslije sačekuše 2007.
Kako je počelo
Da se vratim na početak. Moja priča o koroni, njenim tajnama i opasnostima, izazovima, zabludama i greškama, ima samo jedan cilj - da informiše, upozori i možda sjutra spasi makar jedan život. Ili pomogne nekom da ne dođe do Covid odjeljenja, posebno ne do helmet balona ili respiratora.
Sve je krenulo buđenjem u nedjelju, 6. septembra. Jaka kostobolja, ljudi obično takvo stanje opisuju riječima - kao da me zakačio neki kamion. Temperatura blizu 37. U podsvijesti je korona, ali čovjek ipak prvo misli na bolju varijantu: protekla nedjelja, nakon izbora, bila je jako naporna i radna, pao imunitet i organizam traži dan, dva odmora. Sjutradan isto. Temperatura tokom jutra dolazi do 37,3, ali jedan aspirin i to brzo rješava. Zovem izabranog doktora K. koji mi kaže da uradim test krvi za KKS i CRP, kao i analizu urina. Za PCR treba sačekati bar još dan, dva jer koroni treba vrijeme da bi se pokazala na testu. Nalaz krvi u granicama normale, urina takođe. Izabrani doktor kaže da ga ne raduju neka mala odstupanja monocita, ali da samo PCR može da pokaže da li je korona ili ne.Već sam se pomirio - korona, nema šta. Utjehu sam nalazio u riječima prijatelja - bolje sad kad već mora nego u zimu, sad kad preguraš onda si miran pola godine, a do tada će valjda biti vakcina. U srijedu 09.09, ko vjeruje u numerologiju ne baš srećan datum, idem autom na zakazani PCR test ispred Instituta za javno zdravlje. Kolona automobila me podsjeća na vrijeme sankcija i čekanje u sličnim redovima za gorivo, koje se treba da dođe iz nepoznatog pravca. A kad će - ne znamo. Ovdje se, ipak, sve znalo. Jedan za drugim, po jedno u automobilu, klizimo utvrđenom linijom do check pointa na kome spremni čekaju laborant/kinja i ljubazno govore: Prvo nos, sada usta. I za 10 sekundi sve gotovo. Srećan što je sve prošlo tako brzo i bezbolno, vraćam se kući. Opšte stanje nepromijenjeno. Istina, kostobolja je prošla ali temperatura se varaka oko 37. Svi me pitaju za apetit, gubitak čula mirisa ili ukusa - moj dogovor je: nikad bolji. Ne sjećam se kad sam tako uživao u hrani, ukusima. Valjda i zato što dugo nijesam imao vremena ni za to. Ili što sam smatrao da ima mnogo važnijih stvari koje čekaju na mene. Četvrti dan se malo bolje osjećam, popodne bi trebalo da stignu rezultati PCR testa, već sam ubijeđen da je sve bila samo varka a ne strašna korona i zakazujem sastanke za sjutradan. Oko 18:30 dobijam sms iz IJZ - vaš nalaz je negativan!
Ne mogu da vjerujem. Pitam da nije greška - Željko Ivanović, JMBG 0223... - nalaz negativan! Izlazim iz samoizolacije nakon četiri dana i grlim D. Kako divan osjećaj. Porodica, Vijesti, prijatelji, svi su ekspresno obaviješteni da ni korona ne može da me učini pozitivnim! Prestajem da pijem i taj šumeći aspirin za koji čak i Tramp tvrdi da je čudesan lijek i vraćam se normalnom životu. Prva greška i velika zabluda.
Počinje drama
Sjutradan sam već na sastancima, idem i do Hemere da vidim prijatelja, niko više ne razmišlja o koroni. Dolazi vikend, nadam se dodatnom odmoru i vraćanju snage. Malo morgen.
U nedjelju, 13. septembra, dakle sedam dana nakon prvih simptoma nemoći, jedva ustajem iz kreveta. Teturam se nekako do kupatila i vidim da je došla ura za ozbiljan pregled. Ne bih u Urgentni, to me plaši, pa zovem privatnu ordinaciju iz komšiluka. Nakon što sam doktoru S. ispričao istoriju bolesti i predočio sms da sam negativan na koronu, slijedi kratak pregled pluća stetoskopom. Čuje se grebanje, početak bronhitisa, ako hoćeš da budeš siguran možeš otići i na rendgen. Predlažem ili antibiotik ili injekcije longacefa. Osjećam da je vrag odnio šalu i biram ovo drugo. Dva dana, pa onda kontrola.
U utorak novi pregled, stanje isto, još dvije injekcije pojačane urbazonom. Srijeda, 16. septembra, dan za pamćenje. I nezaborav. Stanje se pogoršava, osjećam da ipak moram do KBC. Zovem doktorku J., pulmologa, za koju znam da je prava adresa. Kad sam jedva izgovorio par rečenica o stanju i dešavanjima, rekla je hladno i odlučno: Čekam te u kabinetu na Poliklinici za 10 minuta. Uput neka donese supruga kasnije.
Na Poliklinici me preuzima sestra i vodi na rendgen. Onda se vade silne epruvete krvi. Doktorka kaže: sad idi kući, kad budu gotovi nalazi zvaću te da kažem šta dalje. Samo što sam ušao u stan, nije prošlo 15 minuta, zvoni telefon i na displeju vidim ime doktorke J. Sledih se, osjećam da nijesu dobre vijesti. Ali se javljam, život je, inače, više ispunjen lošim nego dobrim vijestima. “Slušaj, Zmaju, ovo sad već nije šala - imaš upalu pluća po obije strane. Jaku. Progresivniju na lijevom krilu. Ti moraš da legneš u bolnicu”, zaključuje doktorka J. Neću tamo osim mrtav, lupih na prvu. Daj mi D., kaže ona. Naravno, žene o svemu odlučuju. Ja sam njihov sluga. Za 20 minuta bio sam ispred Urgentnog. Tu mi je u kontejneru urađen novi PCR test. I onda prijemno, papiri, bolnička soba. Doktorka J. izdaje sestrama naloge za terapiju i testove krvi. Prije nego što je izašla, kažem joj: Pade hobotnica, neće valjda korona da mi dođe glave. Ona se uzdržano smješka, kaže ne brini, ali vidim da je zabrinuta.
Ja prvi put nakon 10 dana agonije osjećam da sam na sigurnom. Još kad je sjutradan stigla informacija da je i novi PCR test negativan, samo što nijesam tražio da odmah idem kući.
Stanje se, međutim, ne mijenja. Suvi kašalj je sve intenzivniji, a snage je sve manje. Odlazak do toaleta već predstavlja napor ravan uspinjanju na Bobot. Fali mi vazduha, inhalancije ništa ne pomažu... Kažem sestri da nosi mašinu za inhalaciju, ne mogu da je gledam. Jedino što mi tada vraća dah jeste voda. Negazirana. Pio sam 6-7 litara na dan. Dolazi sestra sa brisevima - radi se novi PCR test, ali sada štapići idu do balčaka. Plačem, vrištim, ali i to se završi. Doktorka J. sa kolegama i bolničkim farmakologom zaključuje da longacef ne djeluje i mijenja terapiju novim parom antibiotika. Temperatura sada već raste do 39 i to, kao po dogovoru, svakog dana u 17:30. Uzimam telefon i počinjem da skiciram kolumnu za ponedjeljak - Milo u šumu,Tamara u četnike. Kasnije ću zaključiti da žar uma gasi vatru tijela. Pišem, uživam čak, vrućicu skoro i da ne osjećam. Sestra dolazi da mi zakači novu turu infuzije, ali je molim da sačeka deset minuta da završim drugi pasus. Gleda me i ne shvata o čemu pričam.
U petak 18.09. redovna vizita, bez bitnijih promjena, upala stabilna i solidna, još se ne zna uzrok... Doktorka J. kaže: Idemo na skener pluća.
Napokon - korona
Dolazi sestra I. sa kolicima, nekako sijedam u njih, ali sa maskom preko lica već mnogo teže dolazim do vazduha. Znojim se i borim za vazduh. Srećom CT odjeljenje je blizu. Tehničar me provlači više puta kroz tunel skenera, uz komande diši duboko, ne diši - meni ovo prvo teško ide bez kašlja, a ovo drugo mi je gotovo postalo prirodno stanje. Za sat vremena doktorka J. dolazi i kaže kako je snimak potvrdio obostranu upalu, ali pošto skener pravi dublji uvid od rendgena, u dnu lijevog plućnog krila vidi se proces koji liči na koronu. “Uradićemo bris na antitijela”, zaključuje. Istovremeno, uvodi se nova terapija i novi par antibiotika. Jurnjava sa vremenom i još uvijek nevidljivom koronom ali više nego jasnom pneumonijom se nastavlja.
Oko 15h došla je doktorka M. sa IJZ, sa istim onim štapićima - tek tada sam brojao zvijezde kada je uzimala briseve. Znao sam da je to četvrti PCR test, doktorka J. je pričom o antitijelima pokušala da me umiri i ne diže paniku. Pada veče, pojačava se kašalj, raste temperatura. Već viđeno. Meni tekst baš dobro ide i to me čini mirnim i srećnim. Oko 21h šaljem ga uredniku.
U subotu, 14 dana nakon prvih simptoma, i nakon par dana velikog kašlja i temperature, osjećam se malo, minimalno bolje. Očito da je nova terapija najbolja dosad. Dolazi vizita, kažem kako sam sasvim ok i jedva čekam da me puste kući. Sa temperaturom se vadi krv na svakih 10 minuta, paracetamol u tom periodu ne smije da se daje. Tih sat vremena sa skoro 40 stepeni bili su pakleni. U 22:30, nakon što sam presvukao 4 majice od preznojavanja i skidanja temperature, zvoni mi telefon. Na displeju vidim ime doktorke J. Da kažem dragička, rekoh joj. Možeš. Imaš koronu, javili su mi sada iz Instituta da je posljedni nalaz pozitivan, uzvrati ona. Napokon, pomislih. Po glasu doktorke J. rekao bih da je njoj laknulo - ja sam bio patosiran. U nokdaunu. Umjesto izlaska kome sam se, iako zvuči suludo, nadao sada me čeka transfer na sprat iznad i famozno Covid odjeljenje. Sestra B. mi kaže kako je od početka znala da imam koronu, ja pakujem stvari i sve teže dišem. Nekako se spremih za neizvjestan put i istim onim kolicima ka novom odredištu. Prvo što sam rekao sestri kada smo hodnikom ulazili na Covid odjeljenje bilo je: Pa ovo je Hilton! Što ste čekali dosad da me ovdje dovedete.
Samo se smijala i jurila sa kolicima. Ubacili su me u sobu sa sličnim pacijentom koji je bio priključen na kiseonik, sa maskom na licu. Dvije sestre u skafanderima pomogle su mi da se raspakujem i smjestim, nakon čega se između sebe dogovaraju oko braunila i infuzije. Jedna od njih kaže kako je doktorka J. rekla da kiseonik stavimo na 15. Dobijam sterilisanu zelenkastu masku, navlačim je na lice i osjećam da mi prija. Good. Lakše se diše, napokon. Narednih dana od doktora ću polako otkrivati tajne raznih metoda. Kiseonik je prva i najpovoljnija za pacijenta: preko maske se udiše onoliko litara u minuti koliko je pacijentu potrebno da se saturacija, ili procenat kiseonika u krvi, podigne iznad 88-90. Inače, normalana saturacija kod zdravih pluća se kreće od 96-98... Moja je te prve večeri bila 82. Ozbiljan kandidat za respirator. Srećom, toga uopšte nijesam bio svjestan.
Prva noć sa maskom, prva sa pozitivnim nalazom na koronu i prva noć bez temperature. Idemooooo.
Svjetlo na kraju tunela
Narednih dana stanje se donekle popravlja. Kašalj je rjeđi i kraći, čim zagusti tu je maska i kiseonik. Nikada mu se neću odužiti za tu pomoć. Pratim portal i vidim da se već komplikuje situacija oko formiranja nove Vlade. Vučić otvoreno sabotira preko DF marioneta. Ne mogu da vjerujem. Tri decenije se čekao pad jednog režima i potrošeni trio DF bi radije Mila opet na vlast nego da odu u neku ambasadu ili savjet. Već je prošlo 22h, zovem glavnog urednika i kažem kako bih napisao tekst na temu Vučića i nove Vlade. Za sat vremena mu šaljem: Posljednji trzaj očajnika. On mi nakon čitanja uzvraća: Very good. Puštamo ujutro na portal.
Nova infuzija i napokon prvi, pravi, duboki san. Nakon više od tri nedjelje. Toliko sam se komirao da su mi legendarni tehničar M. koga sam nazvao Pomet i njegova par sestra A., zvana Struja, dali jutarnju terapiju od tri flašice infuzije dok sam spavao. U 9:30 se budim, na telefonu desetine poruka. Svi o tekstu, niko o koroni i kiseoniku. Ipak je tog 23. septembra izabran novi parlament i novi predsjednik. Eto, još jedna pobjeda. Idemoooo... Tekst prenosi i niz nezavisnih beogradskih portala, zovu me iz Danasa i sa Nove S za izjave i razgovor. Pitam ih - odgovara li vam više sa maskom ili bez maske. Tada shvataju da sam u bolnici. Ali i to završavamo.
Saturacija je već bolja, doktorka J. najavljuje novi rendgen i nove testove krvi. Popodne stižu nalazi da se stanje stabilizuje. Ujutro mu smanjite litražu na 12, kaže doktorka J. sestrama. Već sam počinjem, da mjerim saturaciju i radujem se skoku na 88 procenata. U petak, 25.09. u skafanderu, nakon infuzija i doručka, dolazi doktorka M., fizijatar. Pozdravlja me od kume V. koleginice i kaže kako ćemo raditi vježbe za pluća i disanje. Pet vježbi. Poslije svake se mjeri saturacija i ide se do prvih znakova zamora. Kao da ponovo učiš da dišeš. U pauzama uzimam masku sa kiseonikom i vodu. Suzu moju. Bez nje više nigdje. To zapamtite - voda ubija koronu takođe. Nije naučno dokazano, ali je to moj subjektivni osjećaj.
U subotu davanje kiseonika mi spuštaju na 8 litara u sekundi. Dežurna doktorka V. dolazi u vizitu i kaže da su svi nalazi odlični i da me sprema kao da ću u ponedjeljak kući. Ali konačnu odluku će donijeti doktorka J. preksjutra, nakon novog rendgena. I za vikend radim vježbe sa doktorkom fizijatrom. Manje kašljem kada uzdišem, saturacija ne pada ispod 84. Čim uzmem pauzu i stavim masku skoči na 92-93.
Subota je, već treba razmišljati o kolumni za ponedjeljak. Javljaju mi prijatelji da je prethodne večeri Milan K. imao žešći napad na nekoj lokalnoj TV - sve DPS poslove, kaže Marioneta, od droge do Pinka, preuzimaju Željko i Vijesti. Čitam onda na našem portalu portparola hobotnice Miloša N. koji oduševljen citira pomenuti nastup Milana K. Duplo golo, DPS i DF i tri decenije izgubljene u tranziciji. Eto nove kolumne pomislih: Milo zašto si nas prodao Pinku.
U nedjelju dovod kiseonika smanjuju na 6, a predveče na 4 litra u sekundi. Bila je to posljednja noć na Covid odjeljenju KBC, znate već kako je prošla. Opisao sam, na početku priče. I tu da dodam: kada i pored visokih vrijednosti kiseonika koje prima preko maske, pacijent i dalje nema potreban nivo saturacije kiseonika u krvi i kada mu broj respiracija odnosno udaha i izdaha u jednoj minuti prelazi normalu od 16 do 18, onda se prelazi na helmet balon. Koji neodoljivo podsjeća na kacigu astronauta. Helmet je povezan sa mašinom koja kontroliše sadržaj kiseonika u balonu i olakšava disanje pacijentu. Rekao sam doktorki J. da mi se baš sviđa, volio bih kad sam već tu da i njega probam. Uzvratila je da sam lud i otišla ka drugim pacijentima.
Ako ni helmet ne može da poboljša saturaciju i respiraciju, objašnjava moja genijalna doktorka (pozajmljeno od Elene Ferante), i kada vrijednosti parcijalnog kiseonika i ugljendioksida budu jako poremećene - onda se pacijent stavlja na respirator. Tada mašina “diše” za vas i počinje istinska bitka za život. Vaša pluća su u rukama te mašine.
Opet moram o smrti. Jer korona ubija. U svijetu je već preko milion ljudi na spisku izgubljenih od posljedica izazvanih koronom. Njena moć transformacije, skrivanja, širenja, napadanja raznih organa, pluća prije svega ali i onih hronično slabih, zastrašujuća je. Ako ostane samo na jeziku ili u nosu, onda ništa. Ako se spusti niže, očekujte haos.
Najpotresnija priča koju sam čuo jeste u stvari naša, crnogorska. Ispričala je prijateljica pacijenta koji je umro od korone sa svega 50-ak godina, u prvom zimskom talasu. Pitao sam je da li je imao nekih hroničnih bolesti. Nije, rekla je. Pa kako je umro, šta se iskomplikovalo. Ona je odgovorila: Bio je pozitivan, među prvima, u malom gradu, mislim da je umro od depresije! Ništa mi nije bilo jasno, pitao sam kakve veze ima korona sa depresijom?! Ima, rekla je tiho maramicom brišući oči. Pola grada je odmah saznalo da ima koronu, da je dakle zarazan, on je to doživio kao optužnicu da širi virus i ugrožava druge. Psihički je pao i to ga je ubilo.
O, Crna Goro O, pasja zemljo... (J. Brković)
Ponedjeljak, 28. septembar, 22 dana nakon prvih simptoma, 10 dana samoizolacije i self dijagnostike, 12 dana KBC - idem kući. Pala je i korona. Pluća ipak traže vrijeme, sačekaću. Sestra me gleda kako se pakujem i kaže: Mora da ste srećni, idete doma. Ja bih još ostao, odgovaram, na šta ona streknu. Kao volonter, pojašnjavam. Da radim ovaj divni posao koji vi radite i kako ga radite. Sa toliko ljubavi i posvećenosti. Dvije sestre u smjeni na 16 do 20 teških pacijenata, svakom tri ili četiri puta dati više flaša infuzije, ne pomiješati, ne promašiti, biti tačan. I sve to za 400 eura mjesečno. Moram opet, kakav je taj DPS. Jer KBC bi sa svim onim što ima, sa kadrom prije svega, mogao biti nacionalni ponos. Naš Acibadem, za sve naše ljude. Treba samo da se skine ruka bilo koje partije i da se svaki cent opredijeljen za Klinički centar namjenski potroši. Za 30 godina DPS nije uspio jer su partijski i lični interesi prevladali. Zato su otišli mnogi, među njima i neki od najboljih. Vidjećemo novu vlast. Samo vas čekamo.
Tehničar I. iz hodnika najavljuje glasno: neka se u 1.15 pacijent Ivanović i pacijent B. spreme, čekaju ih ambulantna kola za prevoz kući. Tada u kolicima kojima nas sprovode do lifta prvi put vidim pacijenta B. Iznuren, prestrašen ali srećan što je preživio. Vjerovatno sam i ja njemu slično izgledao.
Dolazim kući i na vratima ljubavi čeka D. Opet je izvukla deblji kraj.
Vidim joj na licu. Tješim je time da ću se napokon uozbiljiti i prihvatiti da više nijesam tako mlad i da sam dosta lajao na zvijezde.
Bonus video:
