Početkom godine, kada je kovid-19 bjesnio u kineskom gradu Vuhanu i počeo da se širi po Zapadu, upozoravao sam da će ta kriza, najvjerovatnije, odraziti na najveći dio zemalja u razvoju i to sa dugoročnim posljedicama za sve nas. Nažalost, ta je prognoza bila tačna.
Prema stanju iz sredine oktobra, Indija samo što nije pretekla SAD i postala zemlja sa najvećom smrtnošću od te bolesti u svijetu. Svjetska banka upozorava da samo ove godine pandemija može u ekstremno siromaštvo gurnuti oko 50 miliona ljudi u Aziji i oko 30 miliona u Africi. Ako se ovo dogodi, biće to prvi slučaj u više od dvije decenije da globalni nivo ekstremnog siromaštva poraste.
Kriza kovida-19 ubrzala je i druge zabrinjavajuće procese koji su počeli ranije, uključujući napetost između SAD i Kine, jačanje protekcionizma, ekonomski oporavak u čijom je osnovi oslanjanje na ugljenik, što prijeti da se svijet vrati unazad u borbi sa klimatskim promjenama. Svi ti trendovi još će više otežati realizaciju plana razvoja od prije pandemije.
Na globalnom nivou zadatak je da se svuda zaštite ranjive grupe stanovništva. Ako se to ne učini obrešćemo se u mnogo opasnijem svijetu, a perspektive sigurnog oporavka svjetske ekonomije biće ozbiljno gore.
Iz iskustva znam koliko je važan sadašnji trenutak. Čak i na samom vrhuncu globalne finansijske krize prije deceniju, moja vlada ostala je nepokolebljivo privržena obavezi da se poveća budžet za spoljnu pomoć Australije do 0,5% bruto nacionalnog dohotka (GNI). Nažalost, ta izmjena je odložena pa se u nastavku obim inostrane pomoći Australije smanjio na manje od polovine naznačenog nivoa - najniži zabilježeni pokazatelj ikada.
Treba reći da je vlada britanskog premijera Dejvida Kamerona slijedila isti kurs 2013. godine, zakonski utvrdivši (bez obzira na politiku skraćenja budžetskih troškova koja je uslijedila) ciljni nivo inostrane pomoći na 0,7% GNI. Upravo taj nivo naveden je “Milenijumskim ciljevima razvoja” Ujedinjenih nacija. A još ranije - u jeku krize u aprilu 2009. godine - moja vlada je radila zajedno sa vladom premijera V. Britanije Gordona Brauna nastojeći da garantuje da zemlje sa najvećim ekonomijama u svijetu potvrde svoju obavezu da je dostižu Milenijumski ciljevi, bez obzira na krizu.
Zakonodavci kontrolišu kasu i zato oni imaju posebno važnu ulogu - osiguranje da vlade ne izgube iz vida razvojnu agendu dok žure da zaštite svoje stanovništvo od teških zdravstvenih i ekonomskih implikacija ove pandemije. Dobra vijest je da su neke vlade, posebno u Evropi, prepoznale važnost povećanja inostrane pomoći u ovom trenutku. Loša vijest je da poziv generalnog sekretara UN da se formira fond za obnovu, u iznosu od 2 milijarde USD, za najsiromašnije zemlje svijeta do sada nije naišao da odziv, pa organizacije koje ispunjavaju presudno važne misije, npr. Globalna alijansa za vakcine, GAVI (koja pomaže snadbijevanje vakcinama u zemljama u razvoju), ne dobijaju neophodnu podršku u dovoljnoj količini. Druge razvojne potrebe koje će biti ključne za suočavanje sa trenutnom krizom, poput vodosnabdijevanja i kanalizacije, takođe očajnički zahtijevaju pažnju.
Povećanje obima dodijeljene pomoći za razvoj u vrijeme pandemije nije samo ispravno. To je pametna strategija za podršku našeg sopstvenog ekonomskog oporavka. Međutim, povećanje obima inostrane pomoći nekih zemalja očigledno nadoknađuje djelovanje drugih država (prije svega SAD) koje su tokom ove krize smanjile dodijeljenu pomoć, uključujući i kritične institucije kao što je Svjetska zdravstvena organizacija.
Problem je u tome što mi često spoljnu pomoć posmatramo kao milostinju, a ne kao stepenik na putu progresa. To sam dokazivao u Australiji gdje će ekonomski oporavak zavisiti od oporavka Azije u cjelini. Australija veoma zavisi od regionalne trgovine, a međunarodno obrazovanje je treća glavna stavka australijskog izvoza: svaki šesti student na univerzitetima u zemlji dolazi iz zemalja regiona.
Međunarodni monetarni fond je na prvim linijama borbe ubalažavajući udar pandemije na globalnu ekonomiju, a posebno na najranjivije grupe stanovništva u svijetu. Oslanjajući se na iskustvo svjetske finasijske krize od prije deceniju i više, MMF je već usmjerio više od 100 milijardi USD kao finansijsku pomoć najugroženijim zemljama.
Ipak, moglo bi se izvršiti više reformi međunarodnog finansijskog sistema koji će nas izvesti na put ka potpunom globalnom oporavku. Na primjer, moramo da obezbijedimo da današnja povećana podrška MMF-u ne bude viđena kao jednokratna injekcija, već kao početak napora da se dugoročno obezbijedi više resursa. Jednako važno - raspodjela udjela u članstvu u jednom trenutku mora biti usklađena kako bi se povećala težina dinamičnih ekonomija u razvoju u MMF-ovom odlučivanju.
Istovremeno, od ključne su važnosti koraci koje preduzimaju “Velika dvadesetorica” i Pariski klub - oni su omogućili da više od 40 zemalja svijeta obustavi isplatu duga što ih je spasilo od teškog izbora između podmirivanja duga i spasavanja života. Sada je, međutim, zadatak zajmodavaca da pruže sistematičnije rasterećenje duga, umjesto jednostavnog ponovnog odvrtanja slavine čim im se učini da je kriza prošla ili kada to zahtijevaju ekonomski oporavak ili unutrašnji interesi u njihovim zemljama.
Da li ćemo iz ove krize izaći jači ili slabiji, zavisiće od odluka vlada koje pogađaju ljude u drugim zemljama, kao i od njihovih odluka koje se tiču ljudi u njihovim zemaljama. Danas nam je više nego ikada potrebno da vlade djeluju kao globalni građani.
Autor je član Spoljne savjetodavne grupe MMF-a; bio je premijer Australije
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
