Ova 2018. donosi tri velike godišnjice - kraj I svjetskog rata, utemeljenje Jugoslavije i '68. Biće zanimljivo vidjeti kako će ovdašnje naučne i kulturne javnosti ovim temama pristupiti
Godina u koju smo upravo ušli, s paketom svih strahova suvremenog svijeta, od globalnog zatopljenja, raznih epidemija, gospodarskog kolapsa, siromaštva i potencijalnih ratova, koji su u domaćem slučaju dodatno potencirani općom besperspektivnošću i opasnim političkim populizmom, ujedno je i godina važnih obljetnica.
U ovoj godini navršava se sto godina od završetka Prvog svjetskog rata, sto godina od utemeljenja Jugoslavije i pedeset godina od studentskih gibanja iz 1968. godine. Sva tri događaja presudno su, ali naravno ne istim intenzitetom, utjecala kako na Europu i svijet, tako i na naše krajeve. To će ih naravno dovesti u fokus brojnih historiografskih, medijskih i kulturnih rasprava, simpozija, knjiga i festivala.
Paradoks izbjegavanja rasprave o I svjetskom ratu
Iako smo nešto slično imali priliku vidjeti prije četiri godine, kada su povodom stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata otvorene brojne teme i objavljene mnoge knjige s dijametralno suprostavljenim stavovima, od Clarksovih “Mjesečara”, pa do “Mirotvoraca” od Margaret Macmillan ili od Jergovićevog “Nezemaljskog izraza njegovih ruku”, do tematskog broja sjajnog časopisa “Gradac”, posvećenog Mladoj Bosni, ali i protekle godine u kojoj se obilježavala stota godišnjica Oktobarske revolucije u Rusiji, 2018. će ih sigurno nadmašiti. Ponajprije, jer je riječ o tri epohalna događaja, umjesto jednog, a potom jer sva tri nose jak simbolički naboj, zbog čega će opozitna gledišta biti izraženija, a strasti, barem kod nas, još i veće no za prije spomenutih godišnjica. Dok se prvi događaj, globalno najznačajniji donekle već obradio prije četiri godine, zbog čega će nova čitanja doći na već pripremljen teren, potonja dva će se umnogome promatrati iz današnje društvene i političke perspektive, što pričinja veliki uteg za racionalnu historiografsku raspravu, kojeg će se biti teško riješiti. Još je veći paradoks da su se u društvu koje je podnijelo ogromne žrtve u Prvom svjetskom ratu, prije četiri godine, za razliku od rasprava u svijetu, na temu tog rata pojavile tek dvije monografske studije i jedna manja. Riječ je o dvjema opsežnim studijama Vjekoslava Perice “Pax amerikana” i Filipa Hameršaka “Tamna strana Marsa” te manjoj studiji Filipa Škiljana “Prvi svjetski rat u Dalmaciji”. Stota godišnjica završetka Prvog svjetskog rata i, s njom neodvojivo povezano, utemeljenje Prve Jugoslavije, nominalno Kraljevine SHS, naići će stoga na malo aktualnih historiografskih čitanja.
Teme preko kojih se prelamaju aktuelni sukobi
Ista stvar vrijedi i za godišnjicu studentske 1968. godine, koja je u svjetskim razmjerima i u pop-kulturi obrađena sa svih strana, pa i kroz odličan roman Jamesa Jonesa “Veseli pariški svibanj”, dok se kod nas svela na dokumentarnu seriju sarajevske Federalne televizije od prije deset godina, veliki temat u drugom broju Gordogana iz iste godine te na sjajan film Nenada Puhovskog “Generacija ‘68.” iz prošle godine.
Upravo zbog ovakvog izostanka obrade prve teme u suvremenom postjugoslavenskom kontekstu te tek načete problematizacije 1968. uopće, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će ovdašnje znanstvene i kulturne javnosti ovim temama pristupiti. Posebno u hrvatskom slučaju, s obzirom da se preko njih prelamaju aktualni politički sukobi između marširajuće desnice i defanzivne ljevice, pri čemu je sasvim jasno da su obje teme primarno zanimljive ljevici. Prva, neovisno o tome što je Kraljevina Jugoslavija bila u potpunosti desna diktatura, zbog toga što je desnica koristi isključivo kao strašilo i etiketu, uopće je ne problematizirajući, dok je druga to po naravi studentskog pokreta.
Može li ljevica da izgradi novu utopiju
Nova ideološka čitanja hrvatske povijesti, po kojima se zahtijeva brisanje čitavog dvadesetostoljetnog iskustva, prije 1990, tako ne dopuštaju problematizaciju činjenice da je stvaranje jugoslavenske države po okončanju Prvog svjetskog rata omogućilo održavanje hrvatskih krajeva u domicilnoj državi, što se posebno odnosi na veći dio Dalmacije, zbog čega je uostalom upravo u njoj ta država, kao i ideja o njoj imala značajnu inicijalnu podršku.
S druge pak strane, ‘68. je praktično prebrisana nacionalno-konzervativnom ‘71., koja je za razliku od prve dobila pravo građanstva. Ovo naravno ne znači da ona po masovnoj podršci i načinu na koji je uzdrmala ondašnji režim i društvo nije bila neusporedivo važnija od ‘68., no potpunim brisanjem utopijskog lijevog pokušaja iz te godine, kao da se nastoji onemogućiti bilo kakva alternativa danas dominantnim vrijednostima. Zbog svega toga će odnos prema novom čitanju ‘68. podosta ukazati na sposobnost današnje ljevice da izgradi novu utopiju adekvatnu današnjem društvenom trenutku.
Bonus video:
