Ovih dana Trg republike u Parizu nudi prizore koji nisu uobičajeni u vrijeme pandemijskog vanrednog stanja. Više desetina hiljada ljudi izašle su na demonstracije protiv policijskog nasilja koje se početkom prošle nedjelje odigralo baš na tom trgu.
Tada je 500 ljudi podiglo šatore tu, u srcu Pariza. Okupili su se aktivisti i podnosioci zahtjeva za dodjelu azila, prije svega iz Avganistana, kojima je raspušten kamp u predgrađu Pariza. Nisu dobili novi smještaj i nisu znali gdje da zanoće.
Policija je intervenisala, i počelo se događati ono što je u Francuskoj, ali prije svega u Parizu, već dobro poznato.
Policajci su urlali, gurali ljude, šutirali ih. Srušili su šatore. Tresli su jedan šator dok sa njega nije pao iscrpljen čovjek. Brutalna primjena sile, suzavac, pendreci protiv bijede. Snimljen je policajac, kako više puta udara reportera.
Slike su izazvale negodovanje u cijeloj zemlji. A emitovanje takvih snimaka uskoro će biti ilegalno - tako stoji u predlogu zakona o bezbjednosti koji forsira francuski predsjednik Emanuel Makron.
U stvari, cilj zakona je trebalo da bude bolja zaštita policajaca od nasilja. Ali debata se nedjeljama usredsredila na član 24 zakona po kojem će biti zabranjeno da se objavljuju i dijele snimci policajaca „ako se time želi naštetiti psihičkoj ili tjelesnoj nepovredivosti policijskog službenika“. Kazna je 45.000 eura ili godinu dana zatvora.
Predsjednik Makron želi da na sljedećim izborima izgleda kao čovjek od reda i zakona pa ovim zakonom namjerava da imponuje desno orijentisanim biračima. Mnogi, međutim, u ovom zakonu vide napad na slobodu štampe. I oni su u pravu.
Pretjerana upotreba sile nije strana francuskoj policiji. U proteklih nekoliko godina su se desile strašne stvari. Na primjer, Adama Traore (24) je umro u svojoj u policijskoj stanici. Ili policijsko nasilje za vrijeme protesta „žutih prsluka“: 344 razbijene glave, 28 izbijenih očiju, pet otkinutih ruku i četvoro mrtvih.
To ne znači da policajci takođe nisu izloženi nasilju. Ali demokratsko društvo mora da osnaži ljude koji dokumentuju državne nasilne izgrede. Novi zakon o bezbjednosti to skoro u potpunosti sprečava.
Protivnici zakona nisu samo francuska udruženja novinara. Čak se i Evropska komisija osjetila pozvanom da podsjeti Makronovu vladu na to da novinari imaju pravo da „obavljaju svoj posao slobodno i potpuno bezbjedno“. Amnesti internešnal je zakon ocijenio kao „opasan za osnovna prava“.
Vlada je reagovala na kritike dodajući članu 24 rečenicu da on ne bi mogao biti tumačen na uštrb prava na informisanje. Ali to je smiješan smokvin list. Jedini način da se zaštiti slobodno izvještavanje jeste precrtavanje člana 24.
On je suvišan, ako se radi samo o zaštiti policijskih službenika. Uvrede ili prijetnje upućene policajcima, čak i na društvenim mrežama, već su sada kažnjive. Član 24 ne donosi ništa novo.
Ali on je neprecizno formulisan. To širom otvara vrata zloupotrebama. Ko će konkretno da procijeni šta ugrožava „fizičku i psihičku nepovredivost“ policajca? Upravo taj policajac? Pri tome je dovoljno da se policajac osjeća ugroženim.
Policiji će biti omogućeno da interveniše protiv osoba koje učestvuju u demonstracijama snimajući ih i prenoseći ih uživo na društvenim mrežama. Čak i ako ne osude učesnika koji snima ili novinara - prenos će biti prekinut. A upravo ti snimci mogu da dokumentuju policijsko nasilje.
Ovaj zakon je opasan. Francuzi su do sada živjeli u slobodarskoj, demokratskoj državi i valjalo bi da tako ostane. Jer i reakcionarne sile žele da dođu na vlast. Svaki zakon koji bi već sada ograničio osnovna prava zapravo priprema teren da se kasnije nastavi u tom pravcu.
Novinari ne bi trebalo da se boje da će ih policija samovoljno uhapsiti. Ne u Francuskoj, ne usred Evrope. Tužno je što se to ne podrazumijeva u svijetu Emanuela Makrona, čovjeka koji se pre samo par sedmica predstavljao kao prvoborac slobode govora.
Bonus video:
