Sama riječ ekspoze (izlaganje, izvještaj o nečemu) nekada je bila vrlo frekventna politička riječ, iz ove vizure izgleda mi da je cijelo moje odrastanje bilo omeđeno ovim ili onim Titovim “istorijskim” ekspozeom… Naravno, kako to obično bude, kasnije se ispostavilo da je u tim ekspozeima bilo mnogo manje istorijskog nego što su tadašnji mediji i vjerna publika čvrsto vjerovali.
Slično je i danas, kada se prlično olako lijepi pridjev “istorijski”, za sve i svašta. Istorija jeste omnifagus (svaštojed), ali te ljudske etikete ne prežive često ni primjerke novine koja ih objavi.
Nisam siguran da je pametno etiketu “istorijskog” lijepiti u najavi. Treba činiti, a ne sasluživati sopstvenoj ili ma čijoj sujeti.
Dobar pastir što god kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom (Mažuranić). Jedan nivo priče je sam ekspoze mandatara Krivokapića, a drugi čitav, unekoliko možda i neočekivan, spektar reakcija na sam ekspoze podnesen u skupštini 2. decembra.
Ekspoze zapravo izgleda kao spisak lijepih želja, ali, to nije rijetkost. Zar su raniji ekspozei, dobrim dijelom bili nešto drugo do li spiskovi želja? Stvarnost iz ekspozea u principu je idealizovana stvarnost. U stvarnoj stvarnosti, naravno, nikada ne bude baš tako. Sjetite se 40.000 novih radnih mjesta, mediteranskog tigra u skoku, auto put s kraja na kraj Crne Gore, sveopšteg procvata ekonomije i ko zna kakvih još bajki. Ekspoze je, kao rod, po definiciji bliži fantastičnoj književnosti nego li kakvom sumornom realizmu. Uvijek je tako.
Ali… Ima jedno mjesto u Krivokapićevom ekspozeu koje u određenoj mjeri zbunjuje pažljivog čitaoca. Kaže, naime, mandatar “Ova vlada će raditi na promjeni postojeće paradigme i načina razmišljanja u svakom segmentu društva podižući sigurnost i moralne vrijednosti u društvu.”
Promjena načina razmišljanja i to u svakom segmentu društva? Totalizujući pristup i zadatak obično rezultiraju ili razočarenjem ili konkretnim totalitarizmom.
U kojoj mjeri je to ustavna nadležnost jedne (bilo koje) vlade? Redosljed poteza je unekoliko drugačiji. Mijenjajući ekonomske i druge forme stvarnosti, podižući kvalitet školskog i zdravstvenog sistema, recimo, zatim uvećavajući životni standard, na duge staze je moguće (na svu sreću) mijenjati javnu paradigmu i način razmišljanja, ali jednu vladu može i treba da zanima samo ovaj prvi dio jednačine.
Odnosno da naprave makar podnošljivu stvarnost, a onda će se nešto desiti i sa načinom razmišljanja. Ali, vjerovati da vlada treba da mijenja način razmišljanja je opasno. Jer, mnoge su forme mijenjanja načina razmišljanja, kada time odluče da se pozabave političke elite i adrese Moći. Istorija je puna toga - od srednjovjekovne inkvizicije do Maove Kulturne revolucije (u oba slučaja imamo klasični primjer mijenjanja načina razmišljanja u svim segmentima društva od strane vlade, odnosno Moći.)
A tek ovo podizanje sigurnosti i moralnih vrijednosti u društvu. To mi je omiljeni dio. Kako se u jednom društvu podižu moralne vrijednosti? I to obično završi u nijansama inkvizicije ili “kulturne revolucije”.
Ali, uprkos ovakvim zamjerkama, vjerovatno bi bilo prostora za još njih, ali jeste djelovalo kao osvajanje nove demokratske teritorije: Krivokapića su gotovo svi napadali, na ovaj ili onaj način, a niko nema sumnju da će vlada biti izabrana.
Ova vlada ima temeljni problem, koji će, moguće sasvim obilježiti njeno postojanje: neadekvatno rješenje na poziciji od posebne težine - četvorostrukog ministarstva. Ako to rješenje najavljuje “identitetske politike” ove vlade, onda je Crna Gora u velikom problemu.
Kao što ima jedan golemi problem, ova vlada ima i jedan nesumnjivi kvalitet. Borca kakav je Dritan. Hoće li to biti dovoljno da je ovo društvo zapamti kao dobru vladu? Ili će je pamtiti tek kao svojevrsni politički intermeco.
Bonus video:
