Kako smo ga rekli komesaru! Neće mu se drijemat’ od Montenegra. Naučili smo ga svome poslu. Podučili ga istoriji našoj slavnoj. Udarili smo mu minus i odjeknule su naše riječi kritike, odjeknule od Dnevnih novina do dnevnika RTCG i par portala. Tolika je naša snaga, samodovoljna.
Od MVP, preko Draginje i ostalih satelit-partijica što kruže oko DPS-a čekajući kakve mrvice i pohvalu, svi su digli patriotski mač na komesara Varheljija. Partija ostaje partija, svejedno je da li se osuđuje Đilas, Ranković ili Varhelji. Sve je počelo sa saopštenjem Ministarstva vanjskih poslova koje vrvi od samobitnosti. Nažalost, postoji u tom obraćanju i jedna komparacija koja nikako nije na mjestu. Spočitavati Varheljiju da bi on zato što dolazi iz Mađarske morao da ima “pojačan senzibilitet za pitanja ovakvog karaktera“ je skoro pa sramno. To je udaranje na nacionalno, čak i na lično, dijelom je prozivka “i ti si mi neki Mađar?!“.
Ne smijemo kao oružje u peckanju Varheljija koristiti Mađarsku revoluciju iz 1956. godine, kad su pred sovjetske tenkove izašli skoro goloruki Mađari. Mnogo ih je stradalo i svašta su prošli da bi sad Crna Gora provocirala nekog komesara na konto te teme. Jer, Jugoslavija je primila tad na desetine hiljada Mađara koji su izbjegli, a oni dalje ka Zapadu nisu nosili ništa do grumen zemlje svoje. Tu žrtvu je dovoljno poštovati.
Na primjeru Mađarske možemo vidjeti da i oni kubure sa spomenicima, jer se velika prašina prije nekoliko godina digla kad je pokrenuta inicijativa da se Imre Nađ skloni, da ne gleda više na zgradu parlamenta u Budimpešti, već da se izmjesti. Njegov spomenik bio je postavljen na mostu, a on zagledan u Parlament. Valja podsjetiti da se dvostruki premijer Imre Nađ nakon invazije i dolaska Sovjetskih tenkova na ulice Budimpešte sklonio u Jugoslovensku ambasadu i dobio azil, da mu je pismeno garantovano da će biti prevezen u Jugoslaviju, ali da je ipak izveden iz autobusa sa azilantima, odveden prvo u Rumuniju, suđeno mu je za izdaju, a zatim je obješen i sahranjen 1958. godine na periferiji. Njegovoj ponovnoj sahrani 1989. godine prisustvovalo je oko 100 000 građana. Sa takvim događajima ne samo da nije pametno igrati se, već nije ni lijepo.
Javljali su se mnogi, naš ambasador pri Svetoj Stolici Miodrag Vlahović rekao je kako je izjava Varheljija „eklatantna i kompromitujuća“. Valja uvijek napomenuti kako je Vlahović najpoznatiji po svojoj izjavi da on nije samo gospodin, već “gospodin ministar“ sa sve “tajm-aut, tajm-aut“ upadicom. Imajući u vidu da sada stoluje u Rimu, možda mu vremenom postala omiljena izreka: “Kocka je bačena“.
Draginjino transferblamantno obraćanje Varheljiju se ne mora posebno komentarisati. Ako je neko želio da mu objasni šta mu je to Draginja poručila, ne mora da se muči da prevodi na mađarski jezik skoro neprevodivi termin “prčiti se“. Dovoljno je da mu pokažu video, ali da bude mutiran. Draginjina gestikulacija govori više od hiljadu neprikladnih riječi. Ispljuvasmo Varheljija, ali sve se čini da nikoga do sebe pljunuli nismo.
Bonus video:
