Od izbornog poraza 30. avgusta primjetna je jedna promjena u retorici nekadašnje vladajuće partije, a to je, do juče nezamisliva antizapadna intonacija.
Već u prvom obraćanju javnosti bilo je nešto od sasvim infantilne potrebe da se drugi okrivi za sopstveni neuspjeh, pa su odmah prozvane ambasade zapadnih saveznika, jer su dozvolile uplitanje druge države i crkvenu kampanju…
U razradi podobnih intelektualaca takva optužba je narasla, uvijek naraste, partijski intelektualci su kao kvasac, do neslućenih razmjera. Obrisi teorije zavjere, čaršijske analize, dramatične dojave…
Od kraja devedesetih DPS je bila partija koja se dičila ekskluzivitetom svog prozapadnog stava. Tu retroaktivnu idilu narušavala im je konsekventnija i dosljednija, antiratna SDP, tada koalicioni partner, a ta se frustracija vidjela tek kad je došlo do razlaza, po nevjerovatnoj žestini koja je taj raskid pratila. I što su im bez SDP pored njih sopstvene državotvorne fantazijske projekcije počele narastati bez granica.
Iz današnje vizure nekome bi moglo izgledati da je prozapadni stav “prirodna” pozicija DPS, ali ta partija je na istorijsku scenu stupila i do prvih obrisa svoje (u neka vremena gotovo legendarne) moći došla u potpuno drugačijem ambijentu. Kao perjanica antizapadnog diskursa u Crnoj Gori, preciznije rečeno. Naravno, u svom antizapadnjaštvu bili su uočljiviji i banalniji djelovi scene kojima je tada pripadao vojvoda i ekipa sa fronta, nego sam DPS, ali, oni su bili slikovita margina, a ovi su drmali državom i našim životima. Iz te antizapadne faze je Đukanović ponio onu populističku aroganciju koju su kasnije pokušavali da obuzdaju njegovi saveznici sa zapada. Dok su mislili da je to moguće.
Ta antizapadna faza DPS je vrijeme kad su, prirodno, najbolje sarađivali sa Srpskom pravoslavnom crkvom i njenim mitropolitom. Da li se DPS vraća na fabrička podešavanja, kako se to danas kaže?
I, na koncu, da li je prozapadna orijentacija te partije koja je vidljiva već prilično dugo, zaista njihovo prirodno stanje? Da li je moguće da se na polu antizapadnjaštva nađu zajedno sa nekadašnjim saveznicima sa balkanskih frontova, a dojučerašnjim ljutim protivnicima. Koji su DPS porazili na izborima, ali sami ne osjećaju da su pobijedili. Osjećaju da im je neko sa mrskog zapada, kako i dolikuje, ukrao pobjedu. A taman su se nameračili jedno tries godina…
Naravno, ovakvi scenariji su malo vjerovatni koliko god bili diskurzivno izazovni. Na antizapadnom polu je u CG ionako tradicionalno gužva, a sadašnju najjaču opozicionu partiju vjerovatno će faza nadurenog derišta brzo proći. Uostalom Crna Gora je isuviše dugo iskustvovala što znači loša i nedorasla opozicija, pa bi bilo važno da DPS u svojoj novoj ulozi bude na visini zadatka, što se ono kaže.
Eto nam lijepog paradoksa: koliko god je novoj vladi lako da već elementarnim pristojnim političkim ponašanjem, ostavi bolji utisak od dojučerašnje vlasti, toliko će i DPS u biti lako i jednostavno da nadmaši moć i uticaj one stare opozicije… Uz malo sreće (i ako ne bude autogolova), imaćemo dakle, bolju i vlast i opoziciju, a to je situacija kojom Crna Gora svakako dobija.
Na kraju, takvo antizapadnjaštvo ne bi bilo dobro za crnogorsku političku scenu, jer suviše je Crna Gora decenija izgubila na stazama antizapadnjaštva i sumnjivog narodnjaštva, na ideološkoj i klerikalnoj dogmi.
Ali, imaće vremena da se pozabave sobom. Od toga kakav ćemo DPS imati nakon kongresa i najavljenog reformisanja partije dobrim dijelom zavisi i budućnost daljih demokratskih procesa u Crnoj Gori.
Ali, prije toga moraju se uozbiljiti i izbalansirati emocije.
Jer, njih sada čeka najteža i najjezivija spoznaja - da se bez njih može.
Bonus video:
