Da je prije petnaest godina bio zaista vizionar, moglo je sve da se završi drugačije. I za njega i za Crnu Goru. Da je otišao nakon 21. maja 2006, Crna Gora bi danas bila članica Evropske unije, bez ocjena briselske administracije i evropskih medija o privatnoj državi, zarobljenom pravosuđu, endemskoj korupciji, bratstvu političara i mafijaša, Spuž bi bio pun krupnih riba, a medijska scena oslobođena papagaja i neznalica.
Da je Milo poslušao nas nekoliko “sramotnih” još 2007, kada smo mu objašnjavali zašto nije dostojan regionalne nagrade za mir i zašto je pravi trenutak da ode i možda obezbijedi sebi pristojno mjesto u crnogorskoj istoriji, ne bi danas njegov lik i djelo branili opskurne pojave poput nekog Mijača i novinalete Tamare, prikazujući Vođu, višedecenijskog čovjeka Zapada, kao odbačenog i potrošenog diktatora koga je isti taj Zapad pustio niz vodu.
Da je Milo spakovao kofere 2006, Crna Gora bi danas bila pomirena a ne raspolućena, jer je moto Đukanovićeve vladavine bio u biti okupatorski - zavadi pa vladaj. Ako su lideri DF-a marionete, nijesu njihovi glasači, ako Mandić i društvo vide Crnu Gori kao 27. izbornu jedinicu Srbije, građani koji su iz nekih sasvim drugih razloga, a prije svega zbog politike vlasti, glasali DF - nijesu na tim pozicijama. Najveći broj njih Đukanović lično i njegova besprizorna propaganda deceniju i po tretirali su kao sumnjive i antidržavne elemente. Bili su zato građani drugog reda, nedostojni državne službe ili nekog poljoprivrednog kredita. To je uz korupciju najtamnija stranica Milove vladavine.
Da se Milo povukao odmah nakon referenduma, mnogo prije one podrške bankrotiranoj Prvoj banci, ili Pobjedi, prije onih 250 miliona poklonjenih Deripaski i tajkunima, prije Limenke i Blažovih biznisa, prije svih bombi, pucnjeva i ubistava, prije fašizma i linča neistomišljenika, prije pohare narodnog novca od strane budžetskih propagandista i intelektualaca, prije svih istina živih kojima je onemogućio dijalog u ovom društvu praveći od njega, kako Balša napisa, minsko polje i ratno poprište - danas se ne bismo gledali preko nišana, još manje bismo strahovali za budućnost sekularne države, a targetiranje američkog ambasadora kao neprijatelja ostalo bi privilegija i ponos Milana Kneževića i Andrije Mandića. Umjesto da shvati zašto je izgubio i kako je nepovratno pao, Milo nas poziva na novu regrutaciju, pod barjakom navodne odbrane države. Ne bilo nas, kako sam reče, ako je odbrana njegove hibridne autokratije mjera istinskog patriotizma i lojalnosti Crnoj Gori.
Da je Milo makar htio da posluša Ranka, koji je, iako dockan, objašnjavao kako je Crna Gora opasnije okupirana iznutra nego spolja, ne bi doživio da slične ocjene čita u prošlonedjeljnom saopštenju američkih prijatelja i partnera koji kažu kako je “najveća prijetnja demokratiji korupcija onih koji su izabrani da vladaju”. Uz zaključak da se “nijedna spoljna prijetnja ne može mjeriti sa opasnošću od korupcije iznutra”. Korupcija i pljačka koju su sproveli DPS i njegovi sateliti, za svoj lični i partijski interes, uvela je Crnu Goru u dužničko ropstvo. Zato je Crna Gora na koljenima - da bi ustala, Đukanovićev sistem vladanja i pohare mora da se demontira.
Da je Milo bio drugačiji, da je težio prosvjetiteljstvu a ne autokratiji, trudio bi se da na pravi način mijenja navike i običaje pučanstva naslijeđene iz prošlosti umjesto što je baš na njima gradio svoj apsolutizam i strahovladu. Oholo je poručivao da Crnogorci bolje nijesu ni zaslužili umjesto da čini sve kako bi i sa nesavršenim pukom napravio državu za primjer. Vlast jeste ogledalo naroda, ali poštena i istinski vizionarska vlast i sa najgorim narodom napravi najbolju zajednicu. U tome je razlika između neodgovornih i odgovornih političkih elita. Suviše je kasno i suviše je Đukanović umoran da bi mogao preusmjeriti točak na ovu pozitivnu stranu. Ispada da mu jedino preostaje da pokuša smanjiti štetu. Kako sam prije neki dan reče: nije problem pasti, problem je ustati.
Zbogom, Milo.
Odavno nijesi bio pametniji i bolji nego od 30. avgusta do prije neki dan. Sad shvatam da je to bila varka i da si djelovao mudro zato jer si ćutao. Čim si progovorio vidjelo se da za tebe nema nade. Opet si se, kako bi rekla Draginja, prčio tako da nije bilo nužno ni slušati šta pričaš, bilo je dovoljno čitati govor tijela. Tragedija je i za tebe i za Crnu Goru ako nema drugog izbora osim tebe i tvog DPS-a. Ne bilo nas. Ako smo taoci tvoje moći i autokratije. Ali, ništa čudno i ništa novo. Već bar deceniju i po između nas je veliki nesporazum. Jedni su zagovarali državu zbog demokratije i emancipacije građana, a ON zbog prvog miliona, Prve banke i familije. Kada su neki rekli da ima smisla lingvistički isti jezik srpsko-hrvatski nazvati crnogorskim imenom, ON je i to ismijao novim slovima i jezičkim institutima kako bi se dokazala posebnost crnogorskog i različitost u odnosu na srpski. Samo što Džigijeva Vukovićka i Radmilin Đaga nisu tražili titlove na Kamiondžijama i Doli Bel. Dosta nas je sugerisalo da položaj i uloge Crkve koja ovdje traje hiljadu godina, i prije i poslije Svetog Save, treba rješavati u dijalogu i sa SPC i sa Beogradom a prije svega sa Mitropolijom i Amfilohijem, da bi ON odlučio da sve riješi na kongresu Partije. Kakva Biblija, Isus Nazarećanin, Carigrad, spram njegovog Glavnog odbora. I dok smo godinama pisali o nužnosti pomirenja većinskog naroda, braće i komšija, ON je sa partnerom iz Beograda i njegovim marionetama u Crnoj Gori gradio politiku dvije manjine, crnogorske i srpske, i među njima veliki zid koji često ide po sredini kuća brojnih naših porodica.
Ali, šta više da mu se priča i piše. Prošao voz. Šteta, a sve je moglo da se rasplete drugačije. I za Crnu Goru, ali i za Mila.
Bonus video:
