Zapravo više liči na teniski servis, nego na javni servis, tako je stvar razrađena i uigrana. Svaki segment pokreta mora da funkcioniše savršeno - to je onda pravi servis. Prvo odabir loptice: Marta i Ljuiđ izgledaju kao ona omladina što skuplja loptice i daje ih ozbiljnom igraču... Onda on malo razgleda lopticu pa ide ono tapkanje (kao Đoković, ne bilo primijenjeno) - to je kampanja na Pinku, nekoliko dana histeričnog šetanja loptice, gore-dolje, odnosno set gadosti o loptici/članu Savjeta... Potom loptica leti uvis - to je putanja od administrativnog odbora do skupštinske sale - da bi je reket (skupštinski saziv) opalio što jače i pod što boljim uglom, da odleti što dalje i... Upisan je još jedan as. Čista tensika logika, nema to veze sa javnošću ili evropskom perspektivom Crne Gore.
A zašto sve to? Zašto je DPS u panici povodom RTCG? Javni servis je, naime, već neko vrijeme - drugačiji. Nije napravljeno nešto spektakularno, ali jedan efekat je vidljiv i uznemirujući po dobar dio režimske mašinerije. Naime, ljudi su vidjeli da može i drugačije, vidjeli su nešto drugo... A za autoritarne režime opasno je sve ono što narušava fatalistička uvjerenje ljudi da se nema kud, da ne može drugačije. Problem za vlast nastaje kad ljudi ipak vide da je moguće i „nešto drugo“. Počeo je javni servis da se gleda kao normalna televizija. Možda je to opasno?
Mimo svega drugog - a posebno otužan utisak ostavlja način na koji mašinerija upotrebljava ljude kao krpe, i kako oni na to pristaju - ova situacija pokazuje jasno - neprijatno jasno, zapravo - najmanje dvije stvari.
Prvo, DPS ne umije da funkcioniše u dijaloškoj formi. Njima je prihvatljiva samo ona situacija u kojoj kontrolišu apsolutno sve. Monolog je temelj svake autokratije. Ovo je aksiom. Dijaloška forma kao takva podrazumijeva ravnopravnost i istopravnost u povodu istine... U dijalogu nema načina da budete sigurni da ste samo vi u pravu. Monolog, pak omogućava tu vrstu sigurnosti. Opasne sigurnosti, dodajmo.
Drugo, oni ne mogu da funkcionišu ako su pravila ista za sve. To je kontekst koji ih snažno frustrira i koji se nastoji izbjeći po svaku cijenu. Čak i ovako providnom predstavom. Da su pravila ista za sve - morali bi da razriješe i smijene i ostatak savjeta i ko zna koga još.
Ovo ponajbolje pokazuje koliko je deklarativno usvojeni sistem vrijednosti u slučaju DPS lažan. Jer, evropski i moderni sistem vrijednosti upravo počiva na dijaloškoj formi i jednakosti pred zakonom.
Zato je ovo što se dešava sa Savjetom mnogo opasnije od jedne puke partijsko-birokratske igrarije. Crnogorskom društvu uskraćuje se svaka forma normalnosti. Vlast ima strah od normalnosti - a što ako se ljudi naviknu? Pri tome je javnost kao pojam karikiran, jer se ovdje uglavnom pod javnošću podrazumijeva čaršija. Zato ovdje čaršijski glasnogovornici glume mudrace.
Ovu vrstu neodgovornosti i neznanja pokazuje i način kako je izabran ministar kulture, juče u ranim jutarnjim satima. Ministar kulture ovdje je u stvari nusproizvod jednog političkog dogovora. Kultura je i inače u CG nusprodukt partijskog djelovanja: zato sve ovako izgleda, zato je, na koncu i moguće da najveći književnu nagradu dobije medijski batinaš i specijalac vladajuće partije.
Dok sam gledao onu ustreptalu pionirku iz četrdesetosme kako čita "optužnicu" u skupštinskoj sali, sjetio sam se vremena kada je crnogorski parlament u mnogo gorim okolnostima ostavljao utisak kudikamo većeg gospodstva. Jovan Ćirilov je pisao o tome kao o fenomenu svoje vrste. Kakve su to bile persone u odnosu na današnje poslanike... Kakvi govornici. A danas?
Skupljači loptica za gospodarev servis...
Bonus video:
