U utorak, na posljednjem protestu majki, u utorak, nakon godinu dana protesta da se vrati zakonom regulisano pravo na doživotnu nadoknadu majki sa troje i više djece, majke su predale parlamentu i vladi za Novu godinu (2018.) poklon sa čestitkom - crnu kutiju koja simbolizuje rezultate njihovog rada i odnos prema socijalnoj politici. Deset godina ranije (2008.) grupa žena je na ista vrata predala crvenu kutiju sa 81 brošurom „Sretna nova“ za parlamentarke/ce koja je proistekla iz jednogodišnjih protesta sa ciljem da se smijeni tadašnja predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost Beba Džaković koja je nakaradno zastupala prava žena uz podršku pozicije i opozicije (tada i sada).
Ima mnogo zajedničkog u ovim siboličkim aktima:
- odbrana Ustava, zakonitosti i slobode,
- odbrana prava žena, pravnog poretka i sveukupne pravde,
- arogancija, neznanje, nasilje i beskrupuloznost vladajuće strukture sa njihovim satelitima,
- nedostatak prave akcije, nerazumijevanje suštine protesta od opozicije koja u ovom slučaju kao i u prethodnom „borbu za prava žena (majki)“ diskredituje emocionalnim stavovima nezrelih muškaraca patrijarhalne kulture.
Tu su i isti „ pomagači“ iz međunarodne zajednice koji su u prvom slučaju iz sjekne, navodno, podržavali a deset godina kasnije je još i „pala poneka suza“ sa istim rezultatom - odbrana vladajuće koalicije i privida demokratije. Deset godina kasnije su otvoreno potcjenjivački i kolonizatorski „proaktivno“ (finansijski) podržali „Žensku političku mrežu“ čiji je zadatak da „prevaziđe političke podjele“ (valjda na Marsu) dok ulicama Podgorice protestuju obespravljene majke i žene (o svom trošku!) zajedno, svih nacionalnih i političkih opredjeljenja (možda ne DPS, jer je disciplina prokazivanja i straha izuzetno moćna u toj partiji). Ti isti promoteri rodnih politika hoće majke koje protestuju za svoje pravo, protiv nesposobne i korumpirane vlasti, da definišu kao izmanipulisanu grupu, kao da žene koje uzvikuju „ Za pravdu“ , „Za stečena prava“, „Bez podjela“ „Zajedno smo jače“, „Ostavke“ nisu naučile lekcije o poštovanju prava i demokratiji u Crnoj Gori. Kao da nisu vidjele svu bijedu, licemjerje, neznanje, strah i silu-nasilje vladajuće partije i njihovih satelita i podržavalaca i nemoć opozicije da pravednu borbu za pravnu državu i socijalna prava izdignu na nivo principa i zahtjeva za promjenom u Crnoj Gori.
Ono što je za sve važno znati je da je većina onih borkinja za prava žena (koje nisu u međuvremenu odustale ili instrumentalizovane od strane vlasti) koje su bile na ulicama prije deset godina i upozorile „poklonom“ na zlo koje nam se sprema, danas uz majke koje su na bezbroj načina za ovih deset godina obespravljivane da bi to kulminiralo velikom prevarom. Zna vlast, nažalost, bolje od opozicije, kako se žene drže u pokornosti i kako se siromašnim i obespravljenim lako može manipulisati.
Ono što su prije deset godina žene predosjetile boreći se za „u Ustavu vidljive, zakonom zaštićene u porodici ravnopravne na ulici slobodne” političari svih boja (mnogi još uvijek sjede tamo gdje su sjedjeli) nisu htjeli da vide, pa je rezultat obespravljivanje na svim nivoima. Međutim, deset godina kasnije mnogo veći broj žena je na ulicama Podgorice u protestima. Majke su braneći vlastiti interes postale politički subjekt čiji bi primjer trebalo ozbiljno slijediti i u organizaciji i u metodama otpora. Morale su proći velik put i u tome, nažalost, nisu uvijek bile uspješne da svoj emotivni jezik privatnosti transformišu u javni govor, u politički govor i zahtjeve. Iz svoje pozicije još ih plaši definicija vlastitog interesa kao političkog, jer je teško iz diskursa porodice ući u diskurs prava, ustava i socijalne pravde, ali su djelom pokazale da mogu proći taj put. Učile su zakone, prava i obaveze da budu naoružane argumentima, vidjele su sve manipulacije i urušavanje institucija i morala. Majke su stale na crtu, ali se nerazumijevanje i nasilje nad njima sa svih strana nastavlja.
Nedozvoljeno griješi svako ko misli da su izbori, „državni udar“ i parlamentarna kriza bili najznačajniji za politički i pravni život države u prošloj godini. NATO je nepristojno i pomenuti u ovom smislu. Ko hoće da uči i želi bolju budućnost mora da zna da je jednogodišnji protest majki, uprkos svim kontroverzama, uprkos svim pritiscima, manipulacijama i osporavanjima najbolje što nam se desilo, jer daje primjer i nadu da se može i drugačije, da se može pravičnije i da se može zajedno. Žene su na direktan, dostojanstven, nenasilan način tražile da se ispoštuje zakon koji štiti njihova prava i da se mora voditi promišljena i odgovorna socijalna politika u interesu svih. Ko nije shvatio, shvatiće - suština političkog života je u zajednici a ne u kabinetima i političkoj eliti. Uprkos svemu. Čekaćemo 2028. sa mnogo više žena na ulicama, sa mnogo više mira i pravde, sa ili bez EU, ako glas ovih majki i njihove poruke sa posljednjeg protesta može da čuje ustravljeno i korumpirano ratničko muško uho.
Autorka je aktivistkinja
Bonus video:
