Ovo je jedan interesantan podatak koji mi je puno pomogao 80-ih godina prošlog vijeka kada sam uspio da ostvarim projekat sjetve pšenice u Zetsko-bjelopavlićkoj ravnici. Tada kao i danas postoje mnogi otpori, nažalost, čak i od stručnjaka agronoma koji se protive sjetvi žitarica u Crnoj Gori. Za čuđenje je kako obrazovani ljudi koji su donosioci odluka nijesu došli do saznanja iz istorijskih podataka da je država Zeta bila najveća žitnica na ovim prostorima i da je glavni biznis i Balšića i Crnojevića i Vojislavljevića bila trgovina pšenicom i vinom. Našao sam podatak da su u Veneciji i Duždevoj palati pravio hljeb od brašna pšenice arnautica. Ova za afirmaciju znanja u cilju povećanja poljoprivredne proizvodnje, razvoju sela, a što je najvažnije za ostvarenje ideala samobitnosti i nezavisnosti ljudi na ovim prostorima.
Podatak do kada se može sijati pšenica pronašao sam u romanu Dobrice Ćosića “Vreme smrti”. General Mišić nakon Kolubarske bitke (15. decembar) i pobjede nad nadmoćnim austrougarskim neprijateljem zabrinuto govori posilnom da ih sada čeka još teži neprijatelj, a to je glad. Na njegovo pitanje do kada se pšenica može sijati, poslini odgovara da se “u zlim godinama, i kad su domaćini rđavi” događa da se žito sije i na Tucindan, peti dan po Božiću.
Ova informacija mi je izuzetno pomogla da realizujem program (1981. godine) praćenja sjetve pšenice u Zetsko-bjelopavlićkoj ravnici i Ulcinjskom polju.
Tada je nekim čudnim odlukama crnogorskih rukovodilaca i stratega praktično bila zabranjena sjetva ove kulture. Kao direktor kooperacije u kombinatu “13. jul” uradio sam program sjetve za 1982. godinu. Partijsko rukovodstvo i generalni direktor su se organizovali na sve moguće načine da ovaj projekat propadne. Međutim, prevarili su se. Program sjetve su prihavtili seljaci kooperanti i pored opstrukcija. Iako smo u septembru novosadskom institutu platili pšenicu (novosadska rana 2) sjeme je stiglo tek 15. decembra. Vjerovatno su protivnici sjetve uspjeli da nagovore proizvođača da zakasni sa isporukom. Uspjeli smo da se organizujemo i da za 10 dana posijemo pšenicu na 1.500 ha (Zetsko-bjelopavliće ravnice i Ulcinjskog polja). Organizovali smo kvalitetnu prihranu, žetvu i pšenicu je kupio mlin u Spužu. Direktor mlina u Spužu i najpoznatiji stručnjak za proizvodnju brašna u Jugoslaviji Božo Ateljević isticao je da je to jedna od najkvalitetnijih pšenica koju je ikada samlio.
Crna Gora je zemlja sa najviše poljoprivrednih površina po glavi stanovnika u Evropi, najviše neobrađenih površina. Crna Gora je država sa najvećim uvozom po glavi stanovnika i najviše nezaposlenih poljoprivrednih inženjera i tehničara u Evropi. Prema našim istraživanjima, Crnogorci izuzetno vole i kupuju hljeb, ali nažalost kvalitet brašna i gluten koji ono sadrži nije baš dobar za ljudsko zdravlje.
Sve ovo što sam napisao ima cilj da skrene pažnju i podstakne donosioce odluka, proizvođače, mlinare i pekare, a naročito seljake vlasnike zemljišta, da se angažuju da posiju žitarice (primorskom dijelu još nije kasno, a da se ozbiljno pripreme za proljećnu sjetvu za sijanje jarih žitarica i kukuruza). Uvjeravamo ih da će od nas stručnjaka doajena agronoma dobiti punu podršku. Šaljemo bratsku kolegijalnu ruku podrške ministru poljoprivrede da hrabro donosi odluke. Najvažnija odluka je da se napravi zaokret u ekonomiji, da se uvaži činjenica da su seljaci najvažniji fabrikanti, a da je hljeb osnova ukupnog razvoja
U Crnoj Gori je najteža kletva “ Dabogda da ti se hljeb ogadio”, a najvažnija zakletva “Tako mi hljeba”.
Predlažemo da se uradi program racionalizacije proizvodnje i prodaje brašna i hljeba. Neophodno je staviti ovu proizvodnju pod direktnu kontrolu države. Pekarska proizvodnja u Crnoj Gori je u teškom položaju. Pekari posluju sa enormnim gubicima, a trgovci se bogate na hljebu. Najteže u svemu tome je što se hljeb baca. Povraćaj hljeba po analizi Udruženja pekara “Tradicija” u Crnoj Gori je preko 30%. Ne vjerujemo da postoji dobročinitelj, pa makar to i bila Evropska unija, koji će podržati državu u kojoj se hljeb baca, a dio naroda ga je željan.
Na osnovu navedenog predlažemo da država sve zalihe žitarica u Crnoj Gori stavi pod svoju kontrolu, da se uradi program racionalizacije proizvodnje hljeba i da se uredi tržište prodaje ovog najvažnijeg proizvoda. U SFRJ (Titovo vrijeme) pitanje proizvodnje brašna i hljeba je bilo osnovno bezbjednosno pitanje.
Autor je dipl. ing. i predsjednik Udruženja pekara “Tradicija”
Bonus video:
