Krajem ove godine Rusija je izolovana više nego ikada u posljednje tri decenije, od raspada Sovjetskog Saveza. Moskva živi u sporu sa većinom evropskih susjeda - osim sa bjeloruskim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom.
Za nepovjerenje postoje istorijski razlozi, ali ono je prije svega reakcija na spoljnu politiku Moskve. Budući ministar spoljnih poslova SAD Entoni Blinken opisuje je kao „agresivnu“, „zalutalu i „avanturističku“. I želi da Kremlj odgovora zbog „opasnih akcija“, kao što su angažman ruskih snaga u Ukrajini ili podrška Asadovom režimu u Siriji.
Moskvu još uveijk ne uzbuđuju takve najave. Ali to će se promijeniti ako Vašington i dalje bude pooštravao sankcije, što je sasvim moguće. Vašington, recimo, još nije uveo nikakve sankcije zbog trovanja ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog. A dodatni pritisak želi da izvrši kako bi spriječio završetak gasovoda Sjeverni tok 2.
Većina članova nove američke administracije nisu početnici. Oni su već bili dio Obamine administracije, tako da imaju iskustva sa Vladimirom Putinom, kao i sam budući predsjednik SAD Džo Bajden.
Vašington odbija podjelu svijeta na sfere uticaja, kao što je bio slučaj tokom Hladnog rata. To znači da, ako većina bjeloruskog stanovništva želi da se riješi diktatora, onda Moskva nema šta da se miješa. Isto važi i kada je riječ o mogućem članstvu Gruzije u NATO-u.
Sjedinjene Države će, gdje god je moguće, nastojati da potisnu uticaj Rusije. A Moskva protiv toga ne može mnogo da učini.
Rusija je već godinama sve slabija. Kremlj je posljednje godine protraćio. Izostala je modernizacija privrede koju je Putin najavljivao. Topi se dobit ruskih banaka i drugih kompanija. Zemlja i dalje živi isključivo od izvoza sirovina. Dobro obrazovana radna snaga napušta zemlju. Realne zarade se već godinama smanjuju, a zemlju napušta i kapital koji se mjeri u milijardama. Istovremeno opada i broj investicija stranih kompanija.
Vojne intervencije u Ukrajini, Siriji ili Libiji su stoga slaba utjeha za obične ruske građane - neki Ivan Ivanovič ne može ništa da kupi sa patriotskom propagandom medija bliskih vlasti.
Kremlj će promijeniti stav samo ako mora. Vašington i Evropa se pripremaju za godine koje će obilježiti konfrontacije. Ali svakako da ima tema oko kojih će Zapad sarađivati sa Moskvom: borba protiv međunarodnog terorizma, obnavljanje sporazuma sa Iranom ili klimatska pitanja.
Ali ostaje osnovni stav - da se na Rusiju gleda kao na protivnika.
Šta će Rusija učiniti? Još snažnije mora da se oslanja na Kinu, već iz ekonomskih razloga. Pritom su uloge jasno podijeljene: na jednoj strani je privredni gigant Kina, a na drugoj partner koji slabi - Rusija.
Kada je riječ o spoljnopolitičkim koordinatama, vojna moć Moskve tu malo šta mijenja. NATO je sada znatno snažniji. Posebno zato što Bajden i Evropljani ponovo žele da snažnije povežu svoje spoljne politike.
Moskva je izolovana, ali se ponaša kao da je sve u redu, kao što je moglo da se vidi na Putinovoj godišnjoj konferenciji za novinare. Izgleda kao da je odavno izgubio vezu sa realnošću.
U modernom svijetu moć se definiše prije svega ekonomski. A tu se vidi ruska bijeda. Svakako i Zapad ispašta zbog pandemije. Ali čim ona prođe, uslijediće snažan privredni rast. U međuvremenu SAD i Evropa mogu da štampaju koliko hoće dolara i eura: svjetsko povjerenje u njihovu privrednu snagu će i dalje biti veliko.
Istina je i to da je Džo Bajden kao senator i potpredsjednik učestvovao u donošenju mnogih pogrešnih odluka - dovoljno je sjetiti se samo američkih vojnih intervencija u Libiji ili Iraku. Unutar Demokratske stranke on je uvijek važio za jastreba.
Ali za nekoliko sedmica će postati predsjednik. Onda će imati priliku da uči na greškama iz prošlosti.
Bonus video:
