Možda je najstrašnija sudbina umjetnika čije su slike izložene u Luvru - lijevo i desno od Monalize. Oni su poput izvrsnih lokalnih muzičara kada u njihov grad dođe neko poput Mika Džegera. Što sjajnija zvijezda pored koje se nalaze to dublja i nepravednija sjena u koju su gurnuti. Takav je odnos drugog dana godine sa svojim svega 24 sata starijim bratom.
Siroti drugi januar
Dok se rođenje Prvog dana dočekuje sa šampanjcem, globalnom euforijom i potpuno bezrazložnom radošću Drugi dan januara je ostavljen ljenčarenju na kauču, mjerenju posljedica prekomjernog unošenja otrova u organizam, svođenju računa, porodičnim čarkama. Poneko se zamisli nad sopstvenim životom, poneko već kuje planove za tek načetu godinu.
Ima i onih koji posljednjeg dana decembra pobjegnu od slavljeničkog ludila u svoje domove, da bi prvog januarskog dana otišli na ponovljeni doček, koji su vješte gazde kafana, da bi namamile goste, proglasile boljim dočekom od dočeka. Tako se prvojanuarski mamurluk protegne i na sljedeći dan.
Ali onda se nema kud. Odagnamo novogodišnje šljokice kao mušice i počinjemo da se pripremamo za novu godinu u starim dronjcima.
Takvih drugih januara u mom životu bilo je tačno pedeset i sedam. Pokušavam da se sjetim gdje sam bivao. I kakve sam misli mislio. Da li sam mogao da zamislim današnjeg sebe - sredovječnog čovjeka zagledanog kroz prozor u orah i dvije breze, u parking iza njih i četvorospratnicu iz Titove ere na kojoj već žare prvi prozori, mada je tek popodne.
Golubinci, sremska nigdina
Pretpostavljam da sam svoj prvi drugi januar - godine 1964 - dočekao kao beba u Golubincima, sremskom selu u kojem je majka bila učiteljica, a otac finansijski poslovođa lokalne zadruge. Moglo bi se reći - u Sremu, na kraju svijeta. Zamišljam pomrzle oranice, beskrajne bijele brazde sve do Dunava, nebo i maglu nataknute na gole jablanove u nizu.
Golubinci su nekada bili dio austrougarske Vojne krajine. Za potrebe oficira u Golubincima je u XVIII vijeku podignuta zgrada koju su pomalo pretenciozno nazvali Šlos - na njemačkom “zamak”. Tu je neko vrijeme živjela prva ljubav Ludviga van Betovena. Zvala se Johana fon Honrat, bila je njegova vršnjakinja, rođena u Kelnu, nadarena pjevačica, šarmantni, plavi zvrk iz visokog društva u koje je Betoven imao pristup samo preko svojih mecena. Mada je simpatija bila obostrana, Johana, ili Žanet - jer su u Kelnu rado pisali imena na francuski način da zvuči elegantnije - udala se za bečkog oficira Karla fon Greta, koji je odmah po vjenčanju, 1795. dobio prekomandu u Vojnu krajinu - u Golubince.
Ludvig i Johana održavali su neko vrijeme svoju platonsku vezu pišući nježna pisma. U jednom od njih adresiranom na Betovena nalazi se skica Šlosa i tačan opis puta. Iz toga poneki istoričar zaključuje da se Betoven makar jednom namjerio u Golubince.
Ništa od toga ne mogu da znam tog drugog januara 1964. u Golubincima jer nisam ni devet mjeseci na ovom svijetu. Johana je možda baš drugog januara 1797. gledala u beskrajnu sremsku bjelinu - tada su zime zaista donosile debeli snijeg - kao što sam i ja tog četvrtka s početka šezdeset i četvrte gledao kroz prozor sa majčinih ruku. Ista je to melanholija. Moja, Johanina, Ludvigova, majčina, bilo čija.
Duboka Bosna
Drugi januar 1968. je utorak. Drveni basamaci ka učiteljskom stanu iznad dvije učionice su poledili. Iz nozdrva mi kulja para i skoro da se smrzava iznad snijega u dvorištu. Rijeka, bolje reći potok Dubnica nestaje ispod debelog leda. Konji drumom provuku saonice natovarene drvima. Onda se dugo ništa ne čuje.
Uđem unutra, stresajući krupne pahulje sa džempera od grube vune. Jelka je okićena, na drvenom stolu su đakonije čije je spremanje majka uvježbala u Sremu - slatka salama sa smokvom, orasima i marcipanom, kiflice, rum kugle. U ovo bosansko, podmajevičko selo dospio je na neki čudesan način i japanski servis za čaj, porodično nasljeđe sa majčine strane. Miruje u iskrivljenom kredencu. Figure i ukrasi na šoljicama od skoro providnog porcelana hrane moju maštu.
Veliki radio sa crnim staklom na kojem su ispisani gradovi svijeta, iz njega dopire melodijski zvižduk, a potom:
Ko nekad u 8 i sad prođem ulicom tvojom i stanem sam pod prozor tvoj. Ponekad u 8 i sad zvizdim ulicom tvojom, zastanem sam pod prozor tvoj.
Stan ugrijan pucketavim cjepanicama iz šporeta miriše na vojvođanske kolače, iz radija Đorđe Marjanović pjevuši kultni beogradski šlager, u mojim rukama je praznično izdanje Politikinog zabavnika. Napolju je ciča zima - ni seoski psi ne pomaljaju njuške iz svojih kućica skoro do krova zatrpanih snijegom.
Sada, preko pola vijeka kasnije, na kraju južne pruge, zagledan sam kroz prozor u orah i dvije breze, u parking iza njih i četvorospratnicu iz Titove ere, na kojoj već žare prvi prozori, mada je tek popodne. Trudim se da ne izgubim vezu sa onom bebom iz Golubinaca, sa onim dječakom iz Dubnice, sa samim sobom.
Otud ovaj poprilično mukotrpan zadatak čupanja najranijih drugojanuarskih slika iz tamnog bunara sjećanja i zaborava. Želim da provjerim jesu li još tu gdje treba da budu, u temelju onoga što sam postao živeći krivudav život, mijenjajući adrese, gradove, državljanstva.
Palanačko klizalište
Mogao bih da izdvojim još poneki drugojanuarski dan iz tog niza. Sedamdesete. U bosanskoj kasabici jedina asfaltirana ulica se protezala od poslastičarnice Slatko ćoše do benzinske pumpe INA. Tog dana je bila potpuno zatrpana snijegom. Poneki automobili i plavi gradski autobusi utabali su snijeg. Tek postavljena ulična rasvjeta je svojim snopovima otkrivala da sa mrkog neba lelujavim putanjama padaju sitne pahulje. Cijeli dan crtanih filmova i dečijih knjiga. Naslonio sam nos na staklo, kako bih, izranjajući iz Diznijevog svijeta, zavirio u stvarnost. Prozor na koji sam se nalaktio gledao je sa drugog sprata na glavnu ulicu kao na pozornicu.
Na njoj su se okupili mladići i djevojke iz susjednih zgrada. Sinovi i ćerke učitelja, milicionera, geometara, ljekara, uglavnom došljaka. Predvečerje je poledilo dio korza.
Oni su ruku po ruku počeli da kližu, par po par. Bilo je i pirueta u pokušaju i padanja i smijeha. Jedan mladić je imitirao glas Milke Babović, komentatorke umjetničkog klizanja koja je na jedinstven način znala opisati haljinice klizačica.
Bio je to trenutak iz kojeg je nastajala velika, lijepa iluzija o bezbrižnoj budućnosti. Niko od klizačica i klizača na drugojanuarskoj bini nije više u tom mjestu. Neki nisu više ni među živima. A oni koji su daleko od svog klizališta, kao i ja, žive živote koje tog predvečerja nisu mogli ni da naslute kroz salve smijeha.
Ja sam samo dječak koji ih je radoznalo posmatrao sa prozora. Naknadno bilježim u ime tih plesača na palanačkom ledu da su svi beskrajno vjerovali u čaroliju godina koje su pred nama i da je ta vjera bila lijepa.
Duboki uzdah
Nije sjeta najgore što nekoga može da snađe drugog januara. Na um mi pada Abu Abdalah Muhamad zvani Boabdil, posljednji emir Granade. On je drugog januara 1492. odlazeći zauvijek iz svog grada, sa kamenitog brda još jednom pogledao Alhambru u dolini. Oteo mu se uzdah. To mjesto su novi gospodari, podanici španske katoličke krune, nazvali “suspiro del moro” - Mavarski uzdah.
Teški drugojanuarski uzdah vladara bez zemlje vjekovima je inspirisao umjetnike - kompozitore, romanopisce, dramske pisce, crtače stripa i filmske režisere.
Boabdilova majka nije pokazala empatiju za sinovljeve duševne muke. Rekla mu je da ne treba da poput žene žali ono što nije uspio da odbrani kao muško.
Razmišljam o tvrdim majkama i mekim vladarima koji ostaju bez kraljevine i odlaze u izgnanstvo. Isak Asimov, rusko-američki biohemičar i pisac naučno-fantastičnih knjiga, inače rođen drugog januara 1920, ratobornoj majci bi odbrusio: “Nasilje je posljednje utočište nesposobnih.” Šta bi onda ispalo, ne smijem ni da pomislim. Sreća da je emirovu testosteronsku majku i pacifistu Isaka na ovom svijetu razdvojilo pet vjekova. Za onaj svijet ne znam.
Drugi januar je, dakle, pravi datum za uzdah. Ne samo mavarski. Za duboki, ljudski uzdah. A kakva je godina za nama, kakvo novogodišnje slavlje, možda i za dva. Pa da idemo dalje.
Bonus video:
