Za američku spoljnu politiku karakteristično je da oscilira između unutrašnje i spoljne orijentacije. Predsjednik Džordž Buš mlađi bio je intervencionista; u manjoj mjeri takav je bio i njegov nasljednik, Barak Obama. Donald Tramp je uglavnom bio ne-intervecionista. Šta možemo očekivati od Džoa Bajdena?
Džon Kvisni Adams je 1821. godine dao čuvenu izjavu da Amerika “ne ide u inostranstvo u potrazi za monstrumima koje treba uništiti. Ona želi slobodu i nezavisnost za sve. Ona štiti i brani samo svoju sopstvenu”. Ali istovremeno, Amerika ima dugu tradiciju intervencionizma. Čak su i samoproglašeni realisti, poput Teodora Ruzvelta, smatrali da u ekstremnim slučajevima narušavanja ljudskih prava intervencija “može biti opravdana i odgovarajuća”. Džon Kenedi je pozivao Amerikance da ne razmišljaju samo o tome šta mogu uraditi za svoju zemlju, već i da se zapitaju šta mogu učiniti za svijet.
Od okončanja Hladnog rata SAD su učestvovale u sedam ratova i vojnih intervencija i nijedna od njih nije bila direktno vezana za suparništvo velikih sila. Strategija nacionalne bezbjednosti, koju je ustanovio Džordž Buš mlađi 2006. godine, proklamovala je za cilj dostizanje slobode ovaploćene u globalnoj zajednici demokratskih zemalja. Štaviše, liberalne i humanitarne intervencije nisu novo iskušenje pa ni isključivo američko. U viktorijanskoj Britaniji vodila se rasprava o upotrebi sile za okončanje ropstva, a takođe i o belgijskim zločinima u Kongu i osmanskoj represiji na Balkanu, i sve to mnogo prije odluke V. Vilsona da krene u Prvi svjetski rat kako bi svijet bio siguran za demokratiju. Dakle, Bajdenov problem nije bez presedana.
Kakva dejstva koja izlaze van njihovih granica treba da preduzimaju SAD? Počev od 1945. godine Statut UN ograničava legitimnu primjenu sile u cilju samoodbrane, a takođe i u operacijama koje odobri Savjet bezbjednosti UN (u kome SAD i još četiri zemlje raspolažu pravom veta). Realisti tvrde da intervencije mogu biti opravdane ako sprečavaju narušavanje balansa snaga od kojih zavisi svjetski poredak. Pristalice liberalnih i kosmopolitiskih stavova smatraju opravdanim intervencije radi suprotstavljanja drugim osvajačima, sprečavanja genocida kao i iz drugih humanitarnih razloga.
U praksi se ti principi često kombinuju na bizarne načine. Kenedi i L. Džonson su tvrdili da se u Vijetnamu SAD bore protiv intervencije Sjevernog Vijetnama u Južnom. Ipak, Vijetnamci su smatrali sebe jednom nacijom koja je bila vještački podijeljena zbog realnih razloga vezanih za održavanje ravnoteže snaga u periodu Hladnog rata. Danas SAD imaju dobre odnose sa Vijetnamom.
Tokom rata u Persijskom zalivu predsjednik Džordž Buš stariji je primijenio silu kako bi istjerao iračku vojsku iz Kuvajta i očuvao ravnotežu snaga u regionu. Ipak, učinio je to iskoristivši liberalni mehanizam rezolucija UN o kolektivnoj bezbjednosti. On je sebe smatrao realistom i zato je odbio da interveniše radi okončanja granatiranja civila u Sarajevu. Pa ipak, nakon prikazivanja užasnih kadrova sa izgladnjenlim Somalijcima na američkim televizijama u decembru 1992. poslao je vojsku u humanitarnu intervenciju u Mogadišu. Ta politika dovela je velikog neuspjeha: u oktobru 1993, već u vrijeme Bušovog nasljednika Bila Klintona, tamo je poginulo 18 američkih vojnika. Nakon šest mjeseci to negativno iskustvo blokiralo je američke pokušaje da zaustavi genocid u Ruandi.
Spoljna politika je obično manje važna od unutrašnjih pitanja i zato američko društvo teži baznom realizmu. Međutim, elita je obično sklonija intervencionizmu od većine javnosti, što nagoni neke kritičare da ustvrde kako je elita liberalnija od njenog društva.
Ipak, ispitivanja javnog mnjenja svjedoče o podršci društva međunarodnim organizacijama, multilateralnim akcijama, ljudskim pravima, a takođe i humanitarnoj pomoći. U knjizi “Da li je moral važan? Predsjednici i spoljna politika od Ruzvelta do Trampa”, pokazujem da ne postoji neka jedinstvena shema koja bi odgovarala svim okolnostima. Nema naročitog razloga da očekujemo da će društvo uvijek imati jedno, dosljedno mišljenje.
Na primjer, američki motivi za intervenciju tokom drugog rata u Persijskom zalivu bili su pomiješani. Stručnjaci za međunarodne odnose spore oko pitanja da li je upad 2003. godine u Irak bio realistična ili libarlna intervencija. Neke ključne figure u administraciji Džordža Buša mlađeg, Ričard Čejni i Donald Ramsfeld, bili su realisti: njih je brinulo prisustvo oružja za masovno uništenje kod Sadama Huseina, a takođe i podržavanje lokalne ravnoteže snaga. Istovremeno, “neokonzervativci” u administraciji (koji su često bivši liberali) naglašavi su neophodnost promovisanja demokratije i održavanja američke hegemonije.
Izvan administracije, dio liberala je podržavao taj rat zbog Sadamovih užasnih kršenja ljudskih prava, ali su ipak istupali protiv djelovanja Buša koji nije uspio da dobije intitucionalnu podršku UN kao što je to bio slučaj sa njegovim ocem u prvom ratu u Persijskom zalivu.
U širokoj definiciji, intervencije su dejstva koja utiču na unutrašnja pitanja suverene države. Ta dejstva mogu se kretati od televizijskog i radio emitovanja, ekonomske pomoći i podrške opozicionim partijama do blokada, sajber napada, udara drnovima i vojnih upada. S moralne tačke gledišta važan je nivo prinude koja ograničava lokalna prava i slobode.
Osim toga, s praktične tačke gledišta, vojna intervencija izgleda kao rizičan intrument. Djeluje jednostavna za upotrebu, ali se rijetko takvom i pokaže. Pojavljuje se masa nepredviđenih posljedica što znači da je nužno razborito vođstvo.
Obama je primijenio silu u Libiji, ali to nije učinio u Siriji. I Tramp, i Hilari Klinton su 2016. govorili da su SAD bile obavezne da spriječe masovne žrtve među građanstvom Sirije, ali niko od njih nije istrajao na ideji vojne intervencije. A na izborima 2020. bilo je zapanjujuće malo rasprave o spoljnoj politici. Neki liberali tvrde da je promocija demokratije obaveza Amerike. Ipak, postoji ogromna razlika između promocije demokratije prinudnim sredstvima ili bez njih. “Glas Amerike” i “Nacionalni demokrastki fond” prelaze granice na potpuno drugačiji način od 82. vazduhoplovno-desantne divizije.
Gledano iz ugla posljedica, sredstva su često podjednako važna kao i ciljevi. Gdje će Bajden na kraju pristati na spektru intervencija namijenjenih da promovišu bezbjednost, demokratiju i ljudska prava? Možemo vidjeti ohrabrujuće znakove, koje je ranije demonstrirao - u zdravom prosuđivanju i kontekstualnoj inteligenciji. Ipak, moramo pamtiti da ponekad iskrsavaju iznenađenja pa događaji počnu da diktiraju donošenje odluka.
Autor je profesor na Harvardu
Copyright: Project Syndicate, 2021.
Bonus video:
