Uz prošlosedmične nerede u Washingtonu i rušilački upad Trumpovih pristalica u Capitol, opetovan je jedan ilustrativan podatak: udruženje američkih psihijatara, njih oko 2.200, objavilo je onomad tvrdnju (dijagnozu) da je dosadašnji predsjednik SAD psihopata. To je još jednom aktuelizirano 6. januara, povodom vandalskog pokušaja da se u američkom Kongresu spriječi potvrda Bidenove pobjede, a ocijenjeno je kao udar na temelje demokratije i kao potvrda nepostojanja savršenstva i idiličnosti i u SAD.
U isto vrijeme, a pošto je Twitter blokirao Trumpu mogućnost da se oglašava, zaključivši da on i dalje poziva na nerede i proteste, ova tema se može i generalizovati, kao neka vrsta lakmus-papira za globalno pitanje zdravstvenog biltena ljudi na pozicijama moći i manjeg ili većeg uticaja u vlasti i politici. Naravno, ne samo u Americi. Refleksno, isto onako kao što se zna da sve što se u SAD zbiva ima planetarni značaj i uticaj, jasno je i da tamošnji običaji, tradicija, demokratske tekovine i iskustva - mogu biti i jesu urnek, poučni ili vaspitni za mnoga druga područja na planeti. I za Bosnu i Hercegovinu, dakle.
Tvrdnja američkih psihijatara, nanovo aktuelizirana prošle sedmice, ne samo da je dokaz nesavršenstva i šupljina, koje demokratija ima, a demokratska praksa ne uspijeva uvijek prebroditi. To je i dobar povod za okretanje prilikama u vezi s tim “gradivom” i u našem dvorištu. Tačnije: u vezi s potrebom, a i korisno je, traganja za odgovorom na pitanje ima li i u našoj vlasti i politici, u redovima onih koji su uticajni, moćni, uvažavani i dugo, mnogi decenijama, na pozicijama - onih o čijem zdravstvenom, osobito mentalnom stanju bi se ozbiljno valjalo zapitati? Povoda za ovaj upit i niz potpitanja, koja iz njega proističu, imamo odavno, decenijama, u sijaset prilika i situacija, a najčešće i najredovnije u omiljenoj medijskoj “torturi”, kojoj nas izlažu mnogi od onih koji su zajahali političke položaje, pustili korijene u vlasti od opštine do državnog vrha, a da ni u jednom slučaju niko do njih nije tražio, jer to nije obavezno, uvjerenje o zdravstvenom stanju.
To što je ovo paradoks, bolje reći apsurd, što zbunjuje, jer je neobjašnjiv, i jer nikome ne pada na pamet da se time pozabavi, sliku čini još čudnijom i ozbiljnijom. Pogotovo kad i večeras u informativnom programu bilo koje, a naročito nekih televizija, dobijemo nove dokaze mentalog debalansa, psihopatske isključivosti, patogene nacionalističke, čak i neofašističke oboljelosti ili petog simptoma psihičko-političke poremećenosti nekog javnog lika. Na takvo nešto smo naviknuti, zapravo izdresirani, i ne čudimo se, jer je mnogo toga bolesnog i iščašenog - kod nas postalo normalno. Čudili bismo se kada bi neko do onih na čije psihopatsko-političko iščašenje smo svikli okrenuo list i postao normalan. To je, ipak, više u sferi naučno-političke fantastike, nego realnosti.
Povodom ove teme jedan prijatelj, iskusan psihijatar, podijelio je sa mnom razmišljanje. Ali, kad smo odmakli u razgovoru, nismo znali odgovor na pitanje zašto se kod nas za zapošljavanje na bilo koje radno mjesto - od portira u školi ili nekoj firmi, preko stručnih mjesta, do rukovodnih pozicija u privredi, društvenim djelatnostima i slično - obavezno traži zakonom propisano ljekarsko uvjerenje, dakle potvrda o fizičkom i mentalnom zdravlju, ali se to ne smatra obaveznim za ljude u vlasti i politici, za načelnike opština, ministre, premijere, vijećnike i poslanike svih nivoa, do članova Predsjedništva države? Iako - po njegovom stručnom, a mom laičkom mišljenju - u tom društvu ima i onih koji ne bi prošli iole seriozniji ljekarski pregled.
Na tom mjestu smo prijatelj i ja “zakovali” u razgovoru. Ne znamo odgovor na to ključno pitanje, ne znamo da li ga iko zna, ali znamo - i tu dolazimo do suštine - da se posredan odgovor svakodnevno vidi i čuje. I da se tako potvrđuje otužna istina da o nama, o ovoj zemlji, o njenom danas i sutra, praktičnu mogućnost da odlučuju imaju i oni koji uz vidljive, posjeduju i skrivene, ali, nažalost, djelotvorne simptome mentalne neravnoteže, koju nesmetano (i nekažnjeno) projektuju u ono šta i kako (nam) rade. I onda kada to nije kao u onoj dijagnozi američkih psihijatara, ne znači da je manje ozbiljno i opasno, jer se direktno tiče naše, a ne nečije kože u Americi.
Bonus video:
