Da parafraziram Bertolda Brehta: zelenaš je čovjek koji daje novac ljudima koji su u teškoj situaciji po veoma nepovoljnim uslovima i uz prijetnju da će im, u slučaju da mu ne vrate pozajmljeno uz zelenaške kamate, uzeti kuću ili cijelu imovinu. Obično radi u kafani, na ulici, u kući, a ako ima poslovnicu i činovnike onda se zove banka. Ocjeni da je razlika između lihvara i banaka jedino u institucionalizaciji daje za pravo beskrupuloznosti načina funkcionisanja pojedinih banaka.
Zbog toga nije teško zamisliti čovjeka koji se raduje pljački (grubo bi bilo reći svoje) banke čiji je klijent. Zna da su njegovi interesi i eventualni depozit sigurni, a u šteti onih koji ga izrabljuju osjeća neku vrstu pravde. Ovaj paradoks najbolje pokazuje pravu prirodu bankarskog sektora. Jer nije potpuno nerazumljivo što npr. poljoprivrednik koji teškim radom zarađuje svoj novac, a kome se prilikom otvaranja računa "uvale" mnogi njemu nepotrebni servisi, a u fusnoti ugovora fontom sa recepta za ljekove podvali odredba da mu se svake godine obnavlja održavanje kartica koje on godinama ne podiže, ali mi se gomilaju troškovi, pa mu naplate podizanje novca sa bankomata, čak i provjeru stanja na sopstvenom računu, dok održavanje kartice ne pojede kacu sira, e pri takvom ponašanju nije potpuno nenormalno što u pljački onih - „svojih“ koji ga izrabljuju vidi minimum pravde. On to vidi kao nastavak onoga što su njemu radili, dakle nastavak uzimanja tuđeg samo na ogoljeniji način, pljačku "njegovih pljačkaša" koja je neskrivena, pa time i "poštenija".
Jer kako bi rekao Breht: "Šta je pljačka banke u odnosu na njeno osnivanje?!“ Kakav je to kriminal u najavi.
Ovih se dana navršilo se dvije godine od kada je Opština Kolašin dospjele dugove, od kojih su mnogi bili formalizovani kroz blokadu glavnog računa našeg trezora, zamijenila kreditom sa rokom dospijeća od 15 godina. Ne zvuči baš kao dobra opcija, stvarno i nije dobra, pa možete misliti kako je bilo kad je ova opcija bila najbolja? Za ove dvije godine redovno je izmirena svaka rata pozajmice. Da će to biti moguće vjerovalo je svega nekoliko ljudi. U vremenu prije, naša opština se za razne bahanaluke lakše i brže zaduživala, a potom iste neredovno servisirala (mislim na kredite). Među onima koji su nam se podsmijevali u namjeri da se zadužimo da bi vratili nečije tuđe dugove, bilo je i onih bankara koji su ranije sa visokih pozicija u javnom sektoru aminovali nekadašnja zaduženja sa namjerama koje nijesu bile interesu svih građana, već samo u interesu privilegovanih. Bilo je i onih bankara koji su poslušali „savjete” iz pojedinih institucija vlasti kako ne bi bilo dobro i poželjno odobriti zaduženje Opštini Kolašin. Da bi planinki ni za šta uzeli kacu sira, moraju nekad da “poslušaju”.
U decembru 2014, kada sam postao najodgovorniji za kolašinske javne finansije, često sam čuo rečenicu (nekad direktno, a nekad od šponde), kako život ne smije stati jer nemamo para, moglo se čuti da ćemo viđeti nešto, da ne treba biti lud i sl. U prevodu dobro bi bilo da nastavimo da varamo i krademo sve koji su nam u dometu. Srećom smo pokazali kako nijesmo svi isti, i srećom život nije stao. Ipak je prerano za početak, a prekasno za kraj.
Autor je sekretar Sekretarijata za finansije i opštu upravu Opštine Kolašin
Bonus video:
