"Knjige koje čitate pokazuju vaša interesovanja, a knjige koje pišete pokazuju šta vam je na umu.“ Orhan Pamuk, Podgorica 2017. godine
U djelima turskog nobelovca oko čitaoca na sasvim drugačiji način posmatra identitetsku tematiku. Opsesivnost da se teret prošlog odbaci kroz slobodno traženje novog, najčasnija je namjera onih koji žive na prostorima poput našeg i zato Orhanove knjige ne gode „restriktivnom mentalitetu čije smo primjere na hiljade puta vidjeli u našoj nesvršenoj istoriji evropeizacije”. Na žalost, tačno je i da našoj “nesreći knjige samo daju na dubini, za koju mislimo da je utjeha”.
Romanopisac sa Bosfora u jednom od svojih djela sažeto iskazuje osjećanje da je život koji živimo nešto što nam se dogodilo i što nam dolazi iz snova, a ne nešto što živimo svjesno i odlučno. Opisao je ponašanje u kome nema niti ideje da se borimo sa tim pesimističkim pogledom na život, ali ni namjere da se takvom osjećaju potpuno predamo. Pošto je najavio da će Crna Gora biti pomenuta u nekom u njegovih romana, nakon ovako prepoznatljive deskripcije, neće morati da u svom budućem radu opisuje živote naših građana.
Logiku koja tumara između Istoka i Zapada Pamuk je bezbrojnim metaforama, osobenim asocijacijama, iskrenim (samo)kritikama, kao i fascinatnim podacima o islamskoj kulturi i njenim dodirima sa renesansnim duhom efektno očitovao. Brutalna je istina da “gledajući na to kako su imenovani neki događaji možemo zaključiti đe smo na svijetu, na Istoku ili Zapadu.” Žalosno svjedočanstvo o ispravnosti ove teze jesu sve naše identitetske rasprave o kojima ne znamo dovoljno, ne želimo da naučimo i nećemo da saslušamo različito. Ako “na Zapadu slikaju ono što vide, a mi (na Istoku) ono što gledamo” onda je očigledno da spoznaju o ovoj razlici (u našim glavama) najbolje brišu inteligencija i sarkazam, “dva mila, uvijek zabavna demona”. Ova civilizacijska određenja, kao i odnos između prošlog i sadašnjeg, omiljena su balkanska samoodređivanja (čitati samozaglupljivanja) i to je “ono što nas odaje” i što “drugi naručuju od nas - te su teme ionako iste.”
Koliko je ova tematika označila naš prostor najbolje ukazuje i nastanak termina balkanizacija. Ovaj proces raspada društvene zajednice po osnovu nacionalnog i vjerskog ključa, koji uslovljava nerješivi konflikt, Pamuk je opisao kao stanje u kojem „kad nestane priča u koju bi mogli vjerovati svi zajedno, svako će povjerovati u sopstvenu priču, svako će imati svoju priču, svako će željeti da priča svoju priču.“
Vjerovatno da nakon ovakvog vrijedonosnog diskursa nije čudno što čitalac istanbulskog književnika u nekim našim, svakodnevnim situacijama slobodno može reći da: “Niti se u potpunosti osjećam ovdašnjim, niti u potpunosti strancem.”
Jedna od tema koja preokupira Orhanovo djelo je i religija, ali i njegov odnos prema njoj. Vjerovatno ne samo muhamedancima, već i svim vjerujućim ljudima, iskreno djeluju piščevi iskazi: “Korisna i logična ponuda islama, ljubav prema vjeri koju je potajno njegovao mali pozitivist u meni i ideja u skladu sa duhom samopregora”, i “Držao sam svoj post a da se nikome nisam ni odao ni hvalio, ne čekajući ovacije.” Kako izvrnuto i nedolično, spram ovoga, izgledaju postupci nekih naših građana koji religijske obrede intimnog karaktera upražnjavaju javno i pompezno. Neki čak i uz pomoć budžetskih sredstava…
Navedene refleksije, jedne od brojnih, koje je inspirisala nedavno okončana posjeta, moguće najpoznatijeg književnog stvaraoca današnjice, vjerovatno su nedovoljne ali i veoma aktuelne. Tim prije, jer je u gostima bio pisac čija je ideja protjerana iz njegove zemlje. „Jedina stvar koja me čini nesrećnim je politička situacija u mojoj zemlji, ali sam siguran da će se i ona nekako riješiti“, iskreno je saopštio pisac. “Ne govorim to razmećući se time što odoljevam vjetrovima koji u današnje vrijeme duvaju. Niti to govorim da bih dokazao da nisam kriv”, napisao je u dijaloškoj formi jednog svog romana.
“Onaj koji ne vidi, taj poriče” da na književnom divanu sa Orhanom nije bilo onih koji podržavaju (čitati predstavljaju) erdoganizam, a da su sa njime bili oni koji ga čitaju, razumiju, oni kojima prijaju njegove rečenice, kao i oni, što ne reći, koji imaju iste jade - nesreću sa političkom situacijom u svojoj zemlji.
Da li je ovo tačno? Gospodar književnog utvrđenja ukazuje „da na temeljna pitanja koja postavljamo nikad u životu nećemo moći da nađemo odgovor, ali da je dobro da ih postavljamo“, jer možda time postanemo „princ koji je otkrio da je najvažnije pitanje u životu mogućnost, ili nemogućnost, da čovjek bude ono što jeste“. Ovo otkriće je čitav život, a i čitav život je to otkriće, poručuje Pamuk.
Bonus video:
