Krug je zatvoren i to najkraćom putanjom. To je učinjeno tako brzo i nasilno da kružnica ne liči na sebe, zatvorena je i zapučena na silu, svezana u mrtvi čvor, a preko nje kipi na svaku stranu. To je slika jučerašnjeg kongresa DPS-a održanog pod izgovorom hitnih promjena i podmlađivanja Partije. Ništa od toga se nije desilo.
Neprikosnoveni lider i vlasnik DPS Milo Đukanović nametnuo je svojim partijskim kolegama krivicu s kojom su se potom razišli. Najgore je kada zvanično niko nije kriv, a svako, do najmanjeg mjesnog odbora, odnese neko strogo šaputanje o krivici. Svi su dobili tako "slobodu" da sami zaključuju ko je taj zbog kojega su prilike krenule naopako.
Jasno je, ma koliko Đukanović ne želio to da izusti, da je odgovornost adresirana bivšoj vladi i Dušku Markoviću lično.
Tako je danas jasno vidljivo da se matrica nikada nije promijenila. Svi koji su dobijali priliku da dijele vlast i odgovornost sa Đukanovićem završavali su na optuženičkoj klupi, često i nesvjesni da je prst uprt upravo u njih. Marović, Lukšić, Marković, pa i Vujanović trošeni su, svi u svoje vrijeme, i potrošeni onda kada su vjerovali da su dobrom zadužili i Partiju i državu. Marković se trudio svom snagom da dokaže kako je pravovjerniji od Đukanovića ili da mu je makar ravan u ispovijedanju partijske vjere. Takmičenje sa svojim liderom na platformi "tvrd i tvrđi" završilo je neobjavljenom optužnicom za istorijski poraz.
DPS nema, međutim, snagu slobodnih pojedinaca na važnim mjestima, koji bi glasno saopštili javnu istinu: Đukanović je jedini krivac za sunovrat kakve takve građanske politike Partije i njeno prevođenje u ekstremističku ljevicu čiji je put u "oporavak" krenuo istim putem poraza - onom kružnicom nasilno savijenom u vlastitu omču.
Za Đukanovića je ovaj rasplet planiran, poželjan i dobar, za DPS loš, a za Crnu Goru najgori.
Koliko god smo zakleti politički protivnici, nikome od nas nije svejedno kakav politički put planira najjača opoziciona struktura. Ova, navodno nova politička platforma Đukanovićeve partije nije konkurentna niti će bilo kome od nas uzeti neke ideje, zavesti ljude i ugroziti političke statuse ali zbog toga više treba žaliti nego radovati se.
Crnoj Gori treba pomirenje više nego ikada u minulih pola vijeka, razumijevanje na nivou razumnih politika i razumljivih razlika. Ovako, politikom neodustajanja od ludosti, od stražarenja nad radikalnim poimanjem istorije i sadašnjosti gube svi. Pokušavajući da zahvati široko, da se raskorači nad nepomirljivim krajnostima davno potrošenih ideja i politika, Đukanović ne odustaje od ekstremno lijevog i ekstremno desnog, bez dubljeg razumijevanja suštine i bez namjere i snage da se tom nejasnom vilajetu odupre. U par rečenica; Nije problem u kadrovima nego u propaloj politici, otuđenoj od stvarnosti i neosjetljivoj na stvarne potrebe ljudi. Nije problem u nedostatku "živog kontakta sa biračima", nego u oživljavanju mrtvih ideja koje su kroz istoriju Crne Gore bile samo iskušenja i rukavaci državne politike, ali nikad matica življenja. Nije problem u "nestrpljenju i nevaspitanju šalterskih radnika koji su loše komicirali politiku DPS-a" nego upravo u politici koja se ne može vaspitano prenositi. Takva politika u kojoj se Đukanović zaglavio do guše, ne može stvoriti nove kadrove niti novu vrijednost. Umjesto da se krene novom političkom linijom, umjesto da se prizna lična krivica i "rasamari" vlastita Stranka, Đukanović je liniju savio u krug i ponovo stao na zamišljenu tačku novog kružnog početka. Biće to kratka putanja na kojoj su sada već zgusnuto poređanje sve jame i rane koju je iza i ispred sebe namnožila njegova trodecenijska politika. Najteže je juriti za sobom, ali je znakovito i ljekovito. Đukanović je sada i ispred i iza sebe.
Bonus video:
