U istorijskoj nauci važi načelo da su činjenice svete, a uvjerenja slobodna. Kao činjenica može se smatrati samo ono što je nesporno dokazano i jasno provjerljivo. Međutim, u dijelu naše javne scene, posebno one političke, ovo pravilo predstavlja gotovo izuzetak. Kada se na to nadoveže činjenica da građani slabo pamte prošlost, čak i noviju, a pogotovo što ne uče na greškama iz prošlosti, što je jedan od osnovnih ciljeva njenog tumačenja. Onda ne treba da nas iznenadi što imamo toliko zabluda, olakog prekrajanja činjenica ili njihovog selektivnog tumačenja, čime se namjerno stvara iskrivljena slika prošlosti.
Političke partije, i njima bliski intelektualci, kada govore o prošlosti tumače je sa stanovišta svojih trenutnih političkih interesa. Rijetki su subjekti na političkoj sceni Crne Gore koji nemaju potrebu za ''retuširanjem'' stranačke istorije, pa i ličnih biografija svojih lidera. To su samo oni čiji je program i ideologija izdržala probu vremena. Kako reče mudri Njegoš “Vrijeme je majstorsko rešeto'', ali nama je mala korist od toga kad olako prekrečimo prošlo, bez kritičke svijesti i pouke budućim generacijama da ne ponove naše greške.
Suočavanje sa prošlošću posebno je teško kada to ne odgovara vladajućoj političkoj eliti. To je kao sopstveni odraz u ogledalu koji nam se ne dopada pa bi najradije da zaboravimo ili da okrivimo ogledalo umjesto sebe. O ulozi Crne Gore i njenog rukovodstva početkom devedesetih, u ratnim dešavanjima u susjedstvu, veoma se malo zna i govori. U dijelu javnosti svjesno je stvorena iskrivljena slika o tim procesima što je uticalo i na prosječnog građanina da i sam prihvata iluziju kao realnost. Danas imamo gotovo paradoksalnu situlaciju, jer ispada da su političku većinu početkom devedesetih činili liberali, iako su zapravo bili u dubokoj manjini kada su branili čast i obraz Crne Gore od tadašnje agresivne, nacionanalističke i ratnohuškačke većine.
Pošto kod nas sistem oblikuje pojedinca po sopstvenoj mjeri ne treba da čudi što većina koristi svjesnu manipulaciju kao potpuno legitimno sredstvo.
Vladajuća partija, odnosno jedan njen dio, ipak je uvidio pogubnost dotadašnje politike i napravio zakoret 1997. godine, što je bilo ljekovito za Crnu Goru u tom trenutku. Nažalost, neki drugi politički subjekti, kostituenti današnjeg Demokratskog fronta, ostali su gotovo na istim pozicijama i zabludama od početka svog političkog djelovanja. Što je veoma štetno za sve buduće društveno-političke procese u zemji. Prosto je nevjerovatno da i danas imamo subjekte koji veličaju takozvanu Podgoričku skupštinu, kojom je u okupatorskim uslovima poništen crnogorski nacionalni i državni identitet. Onaj ko nekritičkim sagledavanjem činjenica stvara mitove od prošlosti jedino može i sam ostati u njima, bez ikakve šanse da bude alternativa bilo čemu u budućnosti. Takvi elementi su teret svim progresivnim građanskim snagama u borbi za bolje i pravednije društvo.
Međutim, nije samo prisutno pogrešno tumačenje nego i fizička prepravka i otuđivanje materijalnih vrijednosti iz prošlosti. Svjedoci smo devastacije crkava i manastira u basenu Skadarskog jezera ili nedavnog saznanja da je iz narodnog muzeja na Cetinju na volšeban način nestalo blizu 3.000 predmeta. Odavno je poznato da narod koji ne čuva svoju prošlost teško može imati izvjesnu budućnost. Pitanje je koliko je prosječnog građanina opterećenog egzistencijalnim problemima uopšte briga za istinu o prošlosti i šta će ostati budućim generacijama od bogatog kulturno-istorijskog nasljeđa, jer živimo u vremenu u kome duhovne i kulturne vrijednosti sve više izmiču pred jeftinim profiterstvom, obojenim ''pink'' bojama i rijaliti idilom.
Autor je istoričar
Bonus video:
