Prolazi treći dan, a ja počinjem ko zna koji put:
Umro je Jevrem Brković, jedan od najvećih crnogorskih pisaca i najhrabrijih boraca za nezavisnost Crne Gore...
Trebalo bi da nastavim po protokolu, i za riječi oproštaja važe neka pravila:
Pisao je...
Objavio je...
Uređivao je...
Pokrenuo je...
Osnovao je...
Predvodio je...
Ali, niti ja umijem po protokolu, niti se Jevrem da prilagoditi badijavnim pravilima.
... Riječ smo tuđu pretešku / sitnim pretucali vezom / istim smo štapom i grešku / tukli k'o mitraljezom...
Ne bi, po pravilu, ni njegovi stihovi mogli uz muziku, ali njegovom prijatelju baš je pošlo za rukom.
Dok slušam Arsena Dedića, koji je "Oproštaj od stare pisaće mašine" pretočio u šansonu, vraćaju mi se slike sa Obale Ribnice 8... Iz doba kad je prijateljica "olimpija" još štektala punom snagom...
***
Bilo je proljeće 1982, pamtim i bez podsjetnika jer je tada počelo prijateljstvo kojem je falila samo godina da napuni 40.
Na datum je morala da me podsjeti posveta na "Oporukama"...
Tog 16. marta zamjenik glavnog urednika Milorad Bošković pozvao me u svoju kancelariju. Po navici, krenuh da uzmem bilježnicu i olovku, ali on uz osmijeh reče da ne treba, nije u pitanju posao:
- Došao je Jevrem, hoće da te upozna.
- Jevrem Brković? Mene da upozna!? - iščuđavam se ja hodnikom, sve dok ne uđosmo...
- Da, baš tebe! Hoću da vidim tu malu od koje se trese Crnogorska akademija - začuh prvi put taj duboki glas i Jevrem ustade iz fotelje.
Pretjerao je, naravno, umio je to često i kad zavoli i kad se razočara. Nije CANU lako bilo potresti ni tada, a bogme ni sada, pobjegne ona u kolektivno ćutanje kad god je Crnoj Gori gusto. A počelo je da biva sve češće, odmah nakon smrti doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza.
Dobro, jesam imala zanimljivih tekstova o načinu na koji su neki akademici naumili da riješe crnogorsko nacionalno pitanje, ali tek sad shvatam njihovu vrijednost.
Toliko su neki članovi CANU bili zaluđeni beogradskom školom istorije i politike - nešto poput recentnog "srpskog sveta" - da je Akademiju tada demonstrativno napuštio Radovan Zogović, tražeći da mu se tamo ni ime više ne pominje.
Polemisao je Jevrem o istim temama i ranije i kasnije, ali više od činjenica koje je iznosio mene je tih godina privlačio način na koji to radi.
A način je bio baš nekako gospodski, potpuno u skladu s crnogorskom tradicijom i istorijom o kojoj polemiše. Bez malograđanštine i sužene palanačke svijesti, iako je ona na Jevrema redovno udarala s obje strane. I sa onoga dijela srpske koja Crnogorce nije priznavala, i sa crnogorske koja ih je priznavala polovično, samo do granice koju dozvoljava Centralni komitet.
***
Uh, ponesoše me asocijacije na učinke partijskog crnogorstva koje je Jevrem decenijama pokušavao da potre, zamalo zaboravih da dovršim priču o oporuci iz "Oporuka".
Ostala sam tog 16. marta 1982. s Jevremom tri sata u "Pobjedi", i on i ona bili su u to doba institucije crnogorske kulture. Zbog poraza Crne Gore i njenih jedinih novina 1989. godine, i crnogorska kultura i crnogorski pjesnik završiće u - ilegali...
Uprkos trudu da odbijem poziv - nije tada novinarima bila dopuštena bliskost sa junacima njihovih tekstova - završila sam na Obali Ribnice 8.
Jevrem je u međuvremenu utvrdio da smo rod, preko moje babe iz Seoca piperskih.
- Kaćaaaa, požuri, doveo sam unuku da je upoznaš - vazda je bio bučan njegov ulazak, iako vrata nikad nijesu zaključavana, sve dok Crna Gora nije otključala kapije prljavom ratu...
Ostala sam do kasno u noć, u međuvremenu je došao i Momir M. Marković, hodajuća crnogorska istorija i moj urednik već skoro godinu. Zajedno sa Jevremom, svako malo ostajao je zatečen mojim neznanjem o detaljima iz prošlosti Crne Gore. Koje su obojica opisivali tako temeljno kao da su u njima učestvovali.
- Što ste me napali - pokušavala sam da se odbranim drskošću - otkud ja da znam za te Zvicere i Petrovu majku koja je gledala kako joj gore snaha i unučad. Nikad u školi nijesam čula ni za smrt dobrovoljaca u Medovi... Kaća ih smiruje, objašnjavajući uporno da nije do mene nego do školstva. Sažalio se i Momir, ali Jevrem ne odustaje:
- Ne uče vas o Medovi, ali uče o "Plavoj grobnici"...
- E, to znam... Stojte, galije carske / Sputajte krme moćne / Gazite tihim hodom... - krenuh ja naizust, da se dokusurim...
***
Tada je počela moja dobrovoljna dopunska nastava iz istorije. U kući Brkovića do Jevremovog odlaska u progonstvo, a kod Markovića sve dok Momir, prošle godine, nije otišao zauvijek...
Tog 16. marta dobila sam prvi put Jevremove knjige.
Od dvadesetak objavljenih, Kaća je uprkos pažljivoj potrazi pronašla samo dvije starije - "Osobine noći" i "Oporuke". Zato što Jevrem nikad nije obraćao pažnju da li je ono što dijeli posljednje što ima...
- Ratki, da konačno sazna nešto i o bolestima koje su me mučile i učinile čovjekom - prisjetih se danas koliko je prva posveta bila kraća od kasnijih. One iz Zagreba bile su, u stvari, prava pisma...
Saznala sam i nastavila da saznajem decenijama. Ostao je iskren do kraja, ne samo prema meni nego i drugima.
Neke od tih drugih znala je ta Jevremova iskrenost i da zaboli. Zato što je i on znao da pretjera, nije to strano žestokim polemičarima.
Na sreću, imao je dovoljno i volje i vremena da s pravim prijateljima sve to ispravi.
Sa onima koji su se samo izdavali za njegove prijatelje, čak i nakon što su ga izdali, nije bilo ni potrebe.
***
- Moja nesreća je u mojem naivnom i prevelikom povjerenju u ljude što su me decenijama okruživali. Ja sam surovo lakomislen i neodgovorno naivan čovjek - priznao je tek u dnevnicima iz progonstva.
Rijetkima koji su i tada ostali uz njega nije ni morao. Neki od njih upozoravali su ga i prije devedesetih da malo skala s povjerenjem. Naročito u neke mlađe "prijatelje" od kojih bi - da ih Jevrem nije podupirao - za većinu danas znala samo uža familija.
Nalazio je i za takve neko opravdanje... Daj Momo, daj Šekspire - riječ je o Raju Vulikiću, da podsjetim rijetke koji ne pamte taj nadimak - da učinimo nešto za tog i tog momka, siromašan je a nije bez talenta, grehota je...
Sve dok brdsko-brzinska izdaja starocrnogoraca i brđana nije očitala lekciju svoj trojici. U časopisu Doklea, koji je Momir pokrenuo i vodio, a Rajo platio prvi broj i našao donatora za drugi, sačuvana su imena tog književnog podmlatka.
Većina je, samo nekoliko godina kasnije, pristupila jurišnom odredu režima, a najstariji među njima pucao je čak i u svog preminulog dobrotvora, Momira M. Markovića...
Dobro je tada nekima činio i Jevrem, i u Zagrebu i iz Zagreba. Tek pri kraju progonstva, kad su telekomunikacione i medijske veze sa Crnom Gorom proradile kako treba, shvatio je kako su mu ovdje uzvraćali.
Da je konačno izučio lekcije o "prijateljima", pomislila sam krajem 1998, uoči povratka u domovinu. Na pitanje novinara koga od prijatelja očekuje na Debelom brijegu, odgovorio je kratko - Momira, Raja i Ratku...
***
Nijesam uspjela da odem, jedva mi je to oprostio, iako mu je Momir na samoj granici za rever zakačio moj skromni orden - mali crnogorski grb...
I Rajo je tim povodom bio na mojoj strani. Inače je vazda bio uz Jevrema, pola vijeka čini mi se, a umro je samo dan poslije njega.
U stvari, naš Šekspir bio je jedan od onih rijetkih koji su u prelomnim trenucima bili spremni da se žrtvuju. Za pravog prijatelja ili za pravu stranu istorije, svejedno.
Uradio je to mnogo puta, prisjećali smo se često njegovih putovanja za Sarajevo, zbog štampanja Monitora. Glava je bila u torbi otkako se AB revolucijom njegova bivša služba pretvorila u monstruma. O tome šire u feljtonu koji Monitor i danas objavljuje, iz pera pokretača Miška Perovića...
Da se vratim Jevremovom povratku 1999. Otišla sam kod njega dan kasnije i zamalo se posvađala. Kako može da se miri sa onima koji su ga otjerali u progonstvo...
Citirala sam mu sve riječi Mila Đukanovića kojih sam mogla da se sjetim, pa i ono da "svaki pametan Crnogorac i svaki pošten čovjek u ovoj zemlji sa prezirom pominje ime izdajnika Jevrema Brkovića koji je iz lične sujete izdao svoj narod"...
Objašnjavao mi je kako nezavisne Crne Gore nema bez onih koji su uz Đukanovića, kako se moramo miriti s njima...
Potezala sam tu svađu još mnogo puta i odustala tek kad je vlast uzvratila Jevremu Brkoviću za svu podršku Crnoj Gori i njenoj nezavisnosti. Njegovim prebijanjem i ubistvom njegovog mladog vozača i prijatelja Srđana...
Ali o tome neki drugi put...
P.S. Teške riječi znao je Jevrem da razmijeni i sa Novakom Kilibardom. Bio je s njim u sukobu i prije rata, nakon zalaganja za rušenje Njegoševog mauzoleja. Zbog toga mu je zakazao dvoboj na Ivanovim Koritima, odabrao sekundante, prepuštio izbor oružja... I sve dovršio tipično jevremovski, šaljući mu paketić u kojem je bila - ženska raša.
Skoro deceniju kasnije, Kilibardu je zapalo da se susretne sa pošiljaocem. Jeste tada i on bio dio režima, ali to ga nije spriječilo da se ljutom protivniku obrati kao gospodin profesor:
- Dvjesta bega na 'Ercegovinu / dvjesta bega trista alajbega / al' kad beže Ljuboviću dođe / tu ne bješe bega nijednoga...
Bonus video:
