U osvit Nove godine, probudila se nada u povratak starog „normalnog“ bez pandemije, vremena punih škola, ofisa, kafića, druženja, zagrljaja i bliskosti. Života koji se ne odvija u virtualnom okruženju. Nada da ovo neće biti godina „koju su pojeli skakvci“.
Sa portala i iz medija vrište naslovi i objave, manje ili više tačni o početku imunizacije i vrstama cijepiva.
Raste broj odobrenih vakcina, a sa njima raste nada u pobjedu nad pandemijom.
Pitanje više ne glasi cijepiti se ili ne, izuzimajući antivaksere i „ravnozemljaše“, nego kojom vakcinom to učiniti. Stručnjaci kažu da su komplikacije od virusa neuporedivo veće od eventualnih komplikacija od dobijanja vakcina. I dok jedni razmišljaju da li se cijepiti novom vakcinom, pitajući se može li im djelić nukleinske kiseline koju nosi promijeniti genetski materijal, drugi se ne bi cijepili vakcinama proizvedenim na klasičan način. Dileme i među stručnjacima i običnim ljudima.
Pratim događanja i razmišljam što će biti s nama u BiH. Susjedi su proces imunizacije otpočeli na vrijeme. Kod nas se još uvijek ne zna kada će, niti koje će vakcine stići zbog nesposobnosti vlasti da upravi krizom, koju ne brine ni podatak da smo u četvrti na svijetu po smrtnosti, sa 1249 mrtvih na milijun stanovnika.
Kovaks mehanizam, stvoren na principu solidarnosti, da sve zemlje u svijetu dobiju cijepivo na vrijeme, zakazao je. Veliki i bogati su već otkupili i dogovorili, i do tri puta više vakcina nego imaju stanovnika ulazeći u direktne pregovore i otkup vakcina od proizvođača.
BiH je jedna od rijetkih zemalja u Europi u kojoj nije počelo cijepljenje i na dnu je ljestvice sa rezerviranih 5% u odnosu na broj stanovnika.
Proizvođači vakcina već sada posustaju u trci s vremenom jer je nemoguće proizvesti ih toliko u kratkom vremenu. Da bi imunizaciju bila učinkovita treba je započeti istovremeno diljem svijeta i završiti u što kraćem roku, ne ostavljajući rupe koje bi omogućile ponovnu transmisiju virusa.
U susjedstvu ogromni redovi ispred posebno oformljenih hala za masovnu imunizaciju, kod nas redovi ispred žičara za skijanje na svim bh planinama. Skijališta opremljena nikad bolje, a vrijeme pogoduje zimskim sportovima i slike koje gledamo ovih dana izgledaju kao da smo se na trenutak vratili u „staro normalno“.
Evropa se zatvara još više, obilježavajući tzv. tamnocrvene zone, zabranjujujući prelaz iz jednih u druge, u strahu od novih sojeva brzoširućeg virusa koji bi mogao ugroziti imunizaciju.
Bosna i Hercegovina se otvara, poziva i ugošćuje turiste iz zemlje i okruženja. Treba namiriti izgubljeno. Samo da ih ne namirimo životima.
Čudesna je i pojava da pada broj oboljelih, dok u svijetu raste ili ostaje isti. Vlasti se tek bude i ulaze u direktne pregovore sa proizvođačima vakcina, narod prevenciju traži u planinama na oštrom i čistom planinskom zraku, a privrednici i turistički djelatnici trljaju ruke u pokušaju da namire onu istu godinu s početka priče „koju su pojeli skakavci“.
Samo da se ne desi da na kraju ne platimo visok račun, ili nas ne pojedu skakavci, tj. virus. Barem ne u enormnom broju.
Autorka je novinarka (okruzenje.net)
Bonus video:
