Izgleda da hapšenja ostavljaju najbolji utisak na domaće pučanstvo. Svaka informacija od te vrste odmah aktivira jedan slavodobitni impuls kod ljudi. Opet, kako, gotovo da nema DPS funkcionera za kojeg neko od građana, bar jednom, nije pomislio da zaslužuje zatvor (što je takođe interesantna priča), čim se desi “hapšenje” ljudi povjeruju da time dobijaju ne samo jasan znak o promjenama, već i potvrdu sopstvenih proročkih moći. A po tom pitanju - izvjesno nije bilo teško prorokovati.
Hapšenja se kasnije, uglavnom, pretvore u informativne razgovore, uhapšeni odšetaju kući, ali, prvi, udarni talas informacije već je odradio posao. Britva-marketing ima svoje zakonitosti, ali je izvjesno, ograničenog dejstva. Ne mogu ovakve prije svega medijske igrice predugo biti zamjena za sveobuhvatno realno dejstvo na društvo, koje se od jedne vlasti, kakva je da je, očekuje. Policijska pisma? To je nekada bila isključivo kategorija iz viceva.
Psihološki profil ne mlađi od ranog XIX vijeka, plus najogavnija postmoderna demagogija. To dvoje, na čudesan način, spaja jedan javni iskaz - pismo uticajnog policajca ministru koji je namjeran tražiti njegovu ostavku.
To pismo je jedan od najprimitivnijih javnih nastupa u posljednje vrijeme na sceni koja i inače vrvi od primitivizma. U najkraćem, čovjek je, kada je shvatio da odlazi sa funkcije, odlučio da to bude u stilu kakvog filma Sema Pekinpoa, odnosno, krajnje upečatljivo. Napisao je pismo ministru. Bolje da nije. Odavno se jedan javni istup nije ukazao kao ovako uspješan autoportret.
Prvoplanski primitivizam i nije toliko zanimljiv: mačističko natezanje i ništa drugo. Policajac, kao, drži ministru moralnu lekciju sa pozicije odraslog muškarca. A ministar je, je li, kako to ide u toj retoričkoj varijanti “zelen” i još “neostvaren, porodično i profesionalno”. Tu je i klasična mačistička retorika: “Ministar nema hrabrosti da mi kao starješina naredi…” Očekivano, što će reći tako crnogorski i pokvareno. Da se daleko čuje - kad džeferdar puca...
Ipak, najzanimljiviji sloj ovog pisma je njegova eksplicitno antiženska intonacija. Nedavno smo imali mladog političara koji je lupao slične gluposti, ali je reagovao na javne kritike, izvinio se, i izvjesno, sljedeći put dobro će razmisliti kada mu u glavi zabubonjaju rodni stereotipi.
Iz zlosrećnog pisma stiče se utisak da je policajcu najteže palo to što mu je ministar aber o ostavci poslao - preko žene.
A tu je i ekstra bonus, pjesmica za kraj. Potpisano kao - “stih naših predaka”? Oslušnite predačku riječ: “Teško mjestu đe kuđelja džeferdaru sudi, đe su bolje žene nego ljudi”.
Džeferdar i kuđelja? Iza ovih sumnjivih muško-ženskih metonimija poznatog policajca nema ničega drugoga osim antiženskih klišea. I temeljnog primitiviznma, ali, mora da sam to već rekao.
U najkraćem - ovo je skandal prvoga reda. Gdje ima društva i javnosti. Čak i da ništa ne znamo o profesionalnom opusu ovog antropološkog relikta, ova vrsta antiženskog javnog stava je sasvim dovoljan razlog za ekspresnu ostavku, tražio je nadležni ministar ili ne.
Kada vidite da na crnogorskoj političkoj sceni u XXI vijeku važne uloge igra ovako drastično anahrona svijest, onda vas više ništa ne može začuditi. Recimo, u doba pandemije, očekivane vakcinacije koja liči na onu Andrićevu Jelenu, “ženu koje nema”, zdravstvenih izazova kakvi se ne pamte… nije valjda da je najveći uspjeh crnogorskog zdravstva povratak Kosovke djevojke u hol Hitne pomoći?
Zemlja džeferdara i kuđelja dobija i panoramski točak. Mora da se panoramski pogled pruža isključivo u slavnu prošlost, zato i nije važno što je točak okružen golemim zgradama..
Bonus video:
