Jedina prava istorija Crne Gore je istorija bijede. Iz nje se bježalo u raskalašne junačke podvige. Da nije bilo gladi ne bi bilo ni junaštva. Da nije bilo siromaha ne bi bilo krvne osvete. Ni potrebe za otporom. Sve bi krepalo u sitosti.
Kao rasan istorijski paradoks Crna Gora bi prestala postojati u svakom logično uređenom kontekstu. Ovako je buknula iz gladi, gasila se u gladi, i obrni-okreni, uspjela da se prvi put najede tek na pragu 21. vijeka.
Gladni ratnici i njihove gladne žene gladovali su ovo što danas u čitankama puca od sitosti. Zalud varka, zalud opsesija da se precima crtaju stomaci, sve je to bilo sparušeno, gledalo u stranu kao šarov prije nego skoči da kolje za vrat.
Svaka krpa i drvena žlica naroda protjerana je iz kolektivnog sjećanja. Umjesto da na tuzi escajga grade realnu sliku milenijumske bijede kojoj pripadaju, Crnogorci se navijek odluče za poricanje i drugo lice bijede - luksuz. Tu se negdje pogube, jer jedini pravi identitet je suvi dren predačkog buraga, jedini istinski crnogorski proizvod nije krv nego pljuvačka što se slivala niz grla neutažene fukare.
Ako Crnoj Gori oduzmeš glad, ne ostaje ništa. Sve identitetske nedaće nastale su iz sitosti. Srpsko-crnogorsko pitanje u savremenoj Crnoj Gori prolilo se iz prevrnutog korita. Crnogorci su zaboravili da gladuju, proćerdali su svoju najveću tajnu i vještinu gladi, počeli su sitome da vjeruju.
Zahvaljujući povijesti bijede Crna Gora može da kaže da još postoji. Berlinski kongres bio je tek jedan dan za gladovanje. Nije Crnu Goru nahranilo žito, ni naklonost velikih sila, nego je sve nastalo iz želučanog soka. Krčanje crijeva, odrpanost, promrzline, tifus, to je vrhunska istorija samorazvoja. Kad zagrebeš ispod nošnje, iznutra tuče oštar zadah španjolke i skorbuta. Pravi crnogorski nacionalni instrument je prazan trbuh.
Vjekovna glad šiljila se u svim pravcima da bi danas utočište našla u naručju imućnih. Nigdje se istorijska bijeda ne očitava kao u obijesti novobogataša, u neotmenom grču lihvara današnjice, i njihove rano ostarjele djece. Oni su nastavljači (istovremeno i razarači) tradicije gladi. Idu kod psihića i hodža, plaćaju crkvi jer se plaše za svoju imovinu, kao što se čukun kurđel plašio za sjutrašnji objed. Glad je svoje dijalektičko ishodište našla u najbogatijem sloju društva. Umjesto priznanja, presložena je u podsvijest. Otud je pohrlila ekonomskim procesima da u njima pokaže svoje novo nakazno lice. Tako je zavladao lopovluk, otimanje, a sve uz šaku herojskih zapleta koji su pažnju skrenuli sa pupka.
Umjesto junačke istorije i ratnih podviga djeci valja predočiti istoriju gladi, bilans neuhranjenosti. Nije ovdje bilo Mojkovačke bitke nego gladi prije, poslije i tokom nje. Kenjo Stankov je maštao da jede, htio je da pojede neprijatelja. Nije bilo Trinaestog jula nego muke koja je organizovala jedinke u ideološki trans odluke i herojski instinkt.
Sve je iluzija osim da je Crna Gora nikla iz gladi. Na sve moguće načine taj se gorak ukus istine pokušava maskirati u obilje značenja, u nekakvu metafiziku, slovenstvo, srpstvo, socijalizam, feminizam, bešamel, bilo što. Samo da bi se izbjegla trauma namučenog prostora van tokova vremena, začetog u skapavanju.
Prije nekoliko dana našao sam blago, arhiv Američkog crvenog krsta, cijelu seriju fotografija paklenog stanja u crnogorskim sezonama 1918-1920. godine. Koliko se samo grohotom prsilo u povodu tih godina, koliko kletvi i zdravica, flekavih stoljnjaka, raskinutih kumstava i kavgi, samo da bi se sakrila suština ovih slika. Samo da bi se zaboravila potresna istina da su Crnogorci jedva preživjeli kao biološka činjenica. To je pravi Božićni ustanak. Na to treba biti ponosan, da ima ko, tome se stalno vraćati i refleksno učiti djecu skromnosti, ukorijeniti svakom novom koljenu da duguje ljubav siromaha. Kao Norvežani, koji nisu zaboravili bijedu kad su pronašli naftu. Samo što mi naftu pronaći nećemo. Naša nafta uvijek će biti tuđe gorivo.
Pogledaj te slike, to je čitanka. Glad od formata, univerzalna patnja, kosmički jad, sve to vabi čovjeka da ga mistifikuje. Ne možeš negirati naciju koja je tako iskrila svojom gladnom djecom. Tu možda krenuti u građenje novog identiteta, ne u kvislinškom cupkanju i talijanskim čizmama.
Američki fotograf Crvenog krsta svjedoči da niko od crnogorske sirotinje nije propustio da ga daruje zauzvrat. Makar jabuku. Valjda su cijenili što ih stranac premješta u vječnost, znali da slika ostaje, i da se treba odužiti. Slavni su darovi onih koji nemaju ništa, o njima je pisao i engleski brk Hari De Vint, kad je ovuda tražio đavola...
Crnoj Gori danas fali iskonska glad za životom, fali joj skromnost i savršenstvo, zato se vucara po nekoliko sporednih kolosijeka, i bruka ove mučenike.
Bonus video:
