Premda se zove pretinac za rukavice, u posljednjih se pedeset, šezdeset godina ne pamti da je tu netko držao rukavice. U malom spremištu nasuprot suvozačkog sica naši ljudi obično imaju mentol bombone, kacavidu, plastičnu strugalicu za led, kasetu najvećih hitova Mile Hrnića, higijenske uloške, prezervative, mokre maramice i, od prilike do prilike, pištolj. Kad sam jednog znanca, inače zubara, upitao zašto u autu drži pištolj, on mi je potpuno ozbiljno odgovorio:
"Moj Tomiću, da ti samo znaš koliko je naoružanih budala oko nas."
"Pa, eto, sad znam jednoga", rekao sam više nekako za sebe, zatvarajući pretinac za rukavice, a znanac se na to okrenuo i zbunjeno me pogledao. Na sekundu ili dvije, kunem vam se, on nije imao pojma na koga smjeram.
Vlasnici oružja vrlo često tako razmišljaju. Nabavili su pištolj ili pušku da se, po vlastitim riječima, obrane od gomile budala s pištoljima i puškama, ali nitko od njih, zanimljivo, sebe samoga ne drži budalom. Oni zbog nečega kontaju kako nema šanse da bi njihov pištolj ili puška mogli biti zloupotrijebljeni. Potpuno su uvjereni da će njihov metak, jednom kad ga ispale, biti ispaljen mudro, opravdano, zakonski neupitno, u plemenitu i čovječnu svrhu. Ukratko, kad oni nekoga ubiju, možete biti mirni, taj je nesumnjivo zaslužio umrijeti.
Tvornice oružja postoje zapravo samo zbog te tragične zablude. Da nema onih koji precjenjuju vlastitu pamet i osjećaj za pravdu, proizvođači pušaka i pištolja vjerojatno bi se prebacili na lijevanje lonaca i tava.
U posljednjih nekoliko dana svjedočili smo dva glupa zločina. Naoko nemaju veze jedan s drugim, ali su vrlo slični. Prvo je Milorad Arsenić iz Pakraca bacio bombu na trojicu radnika Hrvatske elektroprivrede koji su mu došli isključiti struju. Liječnici se još bore za život jednoga od njih. Pretresom Arsenićeve kuće, naknadno je otkriveno da je on imao još jednu bombu, lovačku pušku i pedeset šest komada municije.
Nešto kasnije upropašteni je šibenski pekar Branko Koloper kalašnjikovom ubio četvero, stečajnu upraviteljicu svoga poduzeća, njezina muža i dvoje poduzetnika, a zatim je i sebi presudio. Policija je uskoro našla da je, osim kalašnjikova, Koloper nelegalno posjedovao i jedan pištolj, zračnu pušku i više od tri stotine različitih metaka.
I za Arsenića i za Kolopera susjedi danas tvrde da nešto tako užasno nikad ne bi očekivali od njih. Arsenić je, kažu, bio šutljiv, čudak i osamljenik, ali činio se bezazlen. Koloper je pak bio veseljak, volio je popiti i zapjevati s društvom, držao je do svoje katoličke vjere i svoga dalmatinskog zavičaja, rado se oblačio u narodnu nošnju, a dok ga je posao išao, spremno je sponzorirao lokalna sportska društva i odazivao se na dobročinstvene akcije.
Arseniću i Koloperu zajedničko je da nisu kupili oružje sa zločinačkom namjerom. Nije ih zanimalo pljačkati poslovnice banaka i oklopljena vozila zaštitarskih poduzeća, niti se pridružiti nekakvoj terorističkoj organizaciji, niti su bili poremećeni serijski ubojice opsjednuti sisatim plavušama ili svećenicima homoseksualcima. Sve do prije koji dan obojica su bili normalni ljudi ni po čemu drugačiji od nas.
Da ste Arsenića i Kolopera upitali koji kurac nose bombu u džepu i za koju pizdu materinu se uokolo vozaju s kalašnjikovom u gepeku, oni bi vam rekli da je to samo za njihovu zaštitu. Jer svijet je pun budala, dodali bi ozbiljno, ni na trenutak vjerojatno ne pomišljajući da će baš oni jednom ispasti budale. I jedan i drugi vjerovali su kako će njihov metak biti ispaljen u plemenitu i čovječnu svrhu, sve dok jedan nije poslao radnika Elektroprivrede na intenzivnu njegu, a drugi četvero njih pod zemlju.
Sjetite se nesretne priče o Arseniću i Koloperu ako i vi imate nekakav kalašnjikov u špajzi i pištolj tetejac u ladici ispod čarapa, misleći kako ćete u odsudnom trenutku znati upotrijebiti oružje, vjerujući kako će vas jednom, šta ja znam, u tri poslije ponoći žena probuditi uzrujanim šapatom: "Krešo, Krešo, neko nam je u kući", a vi ćete nečujno izvaditi oružje, ubaciti metak u cijev, u čarapama se odšuljati u prizemlje i s tri sigurna metka likvidirati zlikovca koji je kroz prozor provalio u vaš skromni dom. Mnogo je vjerojatnije da ćete ubiti sina koji se vraćao iz noćnog provoda i nije uza se imao ključ, a nije vas želio buditi.
Opravdane su upotrebe oružja, po svim istraživanjima, izuzetno rijetke. Puške i pištolji leže u špajzama i pretincima za rukavice samo da bi vas naposljetku uvalili u nevolju.
Bonus video:
