Pojam iz krivičnog prava, kojim se označavaju razne vrste policijskih saradnika, što na specifičan način pomažu u otkrivanju kriminalnih djela i organizacija i prikupljanju potrebnih dokaza.
Svakako, već sama potreba da se normativno uredi ova “djelatnost“ je znak teške zapuštenosti društva ali i, trebalo bi, njegove odlučnosti da stvari mijenja i da se kriminalu svake vrste stane na put.
Agenti provokatori postali su neophodno ali još uvijek vrlo kontroverzno dokazno sredstvo u praksi mnogih država i, s vremena na vrijeme, daju i dobre rezultate. Mogućnosti njihove upotrebe su brojne, negdje ih nazivaju isljednicima, agentima… kako god, bez njih se, nažalost, više ne može. Mogućnosti zlopotrebe još su veće, pa se države trude da to spriječe tako što će ih precizno uredit propisima.
Evo, ukratko, kako je to učinio naš zakonodavac.
Kada se govori o tome kako je agent provokator definisan našim krivičnim postupkom, misli se, prije svega, na mjeru tajnog nadzora ”angažovanje prikrivenog isljednika i saradnika”, koja je sažeto razrađena u par članova. Nalog za vršenje mjere daje sud a prikrivenog isljednika određuje starješina organa, koji sprovodi mjeru tajnog nadzora, obično iz reda policijskih ili drugih državnih službenika a izuzetno može i neko drugo lice. Nadležni organ im može izdati lažne isprave, dozvoljeno im je da koriste tehnička sredstva za praćenje i snimanje… i tako dalje, vidi se uticaj filmova o tajnim agentima, nema što. Zakon propisuje da prikriveni isljednik neće biti gonjen za radnje pomaganja u izvršenju djela, ako se to čini radi obezbjeđivanja podataka i dokaza za uspješno vođenje krivičnog postupka a za eventualno podstrekavanje je samo rečeno da ono nije dozvoljeno, bio bi to pravno nevaljani dokaz na kome se ne može zasnivati sudska odluka.
Međutim, čini se da pod pojmom agenta provokatora treba, osim prikrivenog isljednika, razumjeti i slučaj korišćenja fotografija i audiovizuelnih snimaka kao dokaznog sredstva. Zakon o krivičnom postupku propisuje da se ti snimci mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku ako se na fotografiji, audio, odnosno audiovizuelnom snimku, osim okrivljenog, istovremeno nalazi i neko drugo lice, odnosno njegov glas, koje se prećutno ili izričito saglasilo sa pravljenjem fotografije ili snimka. Smatramo da slučaj lica, koje je prećutno ili izričito dalo saglasnost da bude snimano, mora biti pravno uređen na identičan način kao slučaj prikrivenog isljednika jer ovaj način prikupljanja dokaza već na prvi pogled djeluje upotrebljivije od prikrivenog isljednika i nekako mnogo opasnije u smislu da ga je lakše zloupotrijebiti. Dati saglasnost za snimanje je samo dio te priče a važniji je kako to lice učestvuje u razgovoru, usmjerava li ga, podstiče li drugog da nešto kaže i slično, što je zakonodavcu ostalo van domašaja interesovanja.
Zato je važno dobro obratiti pažnju kako taj način dokazivanja funkcioniše u praksi.
Treba dobro voditi računa da se spriječe slučajevi zloupotrebe a to je, prije svih, zadatak advokature.
Agent provokator - da, snimljeni razgovor - da, ali da se više nikad ne desi da snimljeni međusobni razgovor dva agenta provokatora bude dokaz protiv trećih lica.
To bi bio kraj krivičnoprocesnog prava.
Autor je pravnik (Tekst je prvobitno objavljen na pravnom portalu “Auditorijum” 21.12.2020. godine)
Bonus video:
