Predsjednik SAD Džo Bajden započeo je svoj mandat dobro napisanim govorom koji je prenio duh zemlje izmučene trampizmom i kovidom-19- Bajden je protiv pandemije obećao “svebuhvatne napore kao da smo u ratu”. Ali zar naš umorni svijet nije u rovovima već godinu dana?
Devetnaestog marta 2020, kada je Donald Tramp sa zakašnjenjem počeo da se ponaša kao da koronavirus može biti opasan, osvrnuo se na „naš veliki rat“ i obećao da će „nastaviti neprestane napore da pobijedimo kineski virus“. Isto tako, kineski predsjednik Si Đinping objavio je „narodni rat“ protiv virusa 6. februara 2020. Naravno, Trampov rat je brzo zapao u ćorsokak, kao i prethodni pokušaji SAD da primijene vojnu analogiju van vojnog ili diplomatskog konteksta.
U junu 1971. godine, predsjednik Ričard Nikon je, nazivajući zloupotrebu droga „javnim neprijateljem broj jedan“, pokrenuo „Rat protiv droga“, a predsjednik Ronald Regan ju je proširio. Pedeset godina kasnije, ova mobilizacija je gotovo univerzalno prepoznata kao neuspjeh.
Na isti način je “rat protiv terorizma”, koji je objavio predsjednik Džordž Buš poslije terorističkih napada 11. septembra 2001, samo pomogao da se preduprijedi ponavljanje istog događaja. Ne samo da se je na drugim mjestima bilo mnogo terorističkih napada, već se terorizam proširio i postao instrument grupa kao što su bijeli nacionalisti SAD i Trampove pristalice. Ratovi protiv terorizma vođeni su protiv taktike, a ne protiv mete.
Pa šta je onda potrebno da se dobije rat? Prvo, pobjeda zahtijeva punu mobilizaciju ljudi i resursa. Ne možemo ni nadati pobjedi nad kovidom-19 ako ne mobilišemo mnoge ljude - od koji su većina slabo plaćeni radnici u nepovoljnom položaju u zdravstvu, saobraćaju, logistici i drugim najvažnijim sektorima.
Istorijski gledano, ratovi su vođeni uz obećanje da će oni koji su se u njima borili biti nagrađeni. Drugi svjetski rat je predstavljao transformaciju jer nije poražen samo neprijatelj poražen, već je nakon njega izgrađen i bolji svijet. Zdravstvena zaštita, obrazovanje i infrastruktura prošireni su u korist čitave zajednice.
Kako je rekla portparolka UPS (United Parcel Service) tokom događaja u Bijeloj kući na početku krize, pobjeda takođe zavisi od „odlične logistike“. Odlična logistika, međutim, nije se dogodila. Umjesto toga, rezultati ispitivanja za kovid-19 i dalje se redovno odlažu iz najčudnijih razloga, a SAD su se jedva potrudile da nadgledaju virus ili prate kontakte. Bez pouzdanog upravljanja logistikom, sve ostalo bi se moglo raspasti. Tokom Prvog svjetskog rata, carska Rusija je proizvela više nego dovoljno žitarica da prehrani svoje stanovništvo, ali su veliki gradovi prošli kroz strašnu glad. Zvaničnici su za ovo krivili neadekvatan željeznički sistem. U stvari, bilo je sasvim dovoljno vagona za prevoz žita, ali su bili na pogrešnom mjestu. Željezničari nisu imali cipele, pa nisu mogli da idu na posao.
Pandemije, poput ratova, izazivaju nedostatak ključnih resursa, nakon čega decentralizovane nabavke mogu pokrenuti bitke u snabdijevanju, jer lokalne i vladine agencije podižu cijene zaštitne opreme, lijekova ili vakcina. Sporovi oko prioriteta vakcinacije mogu stvoriti tenzije među organizovanim grupama, od penzionera i zdravstvenih radnika do nastavnika i zaposlenih u drugim važnim djelatnostima.
U ratovima koji se uspješno vode, upravljanje zalihama je centralizovano kako bi se spriječilo njegovo preusmjeravanje na neefikasnu ili neželjenu upotrebu. Ratovi takođe generišu međunarodnu konkurenciju koja može podstaći bijes sličan onome građana Evropske unije koji vide da se vakcinacije u Velikoj Britaniji i Izraelu sprovode brže nego u njihovim zemljama. Kompanije za vakcine - Pfizer, AstraZeneca, Johnson & Johnson, GlakoSmithKline, Merck, Moderna, Novavak i Sanofi - imaju postrojenja u mnogim zemljama. Ali oni moraju biti sposobni da posluju širom svijeta, ne brinući o tome kako će proizvodnja uticati na strategije cijena na segmentiranim tržištima.
Promjenljiva potražnja je još jedan problem dobavljača. Proizvođači vakcina suočavaju se sa problemom sličnim problemu proizvođača oružja prije i za vrijeme ratova: ako ulažu u gigantske proizvodne pogone, imaće ogroman neiskorišćen kapacitet nakon završetka rata. Zbog toga je potrebna veća jasnoća (i kreativnost) kako se infrastruktura koja se koristi u borbi protiv kovida-19 može prenamijeniti. Recimo, nove tehnike koje se koriste za vakcine zasnovane na mRNK biće korisne u borbi protiv širokog spektra bolesti i poremećaja u budućnosti.
Ratovi se takođe moraju platiti. U prošlosti su zemlje suočene sa perspektivom rata velikih razmjera pretpostavljale da će, ako pobijede, moći da prebace troškove na poraženu silu. Trampova administracija je pokušala taj pristup kada je insistirala da Kina plati „visoku cijenu“ za svoju ulogu u pandemiji, pogotovo što se već krajem 2020. vratila svoj ekonomski rast. U svakom slučaju, čak će se i prijatelji i saveznici posvađati se oko namirenja ratnih dugova. U slučaju kovida-19, jedini realni scenario je da niko neće platiti, zahtjevi za reparacijom zatrovali bi međunarodnu diplomatiju.
Konačno, rat protiv kovida-19 donio je sa sobom ogroman fiskalni i monetarni podsticaj, daleko iznad nivoa izazvanih globalnom finansijskom krizom iz 2008. godine. Stoga je važno da vlade počnu da pripremaju dugoročne programe stabilizacije kako bi spriječile uska grla, nestašicu i rast cijena nakon završetka vanredne situacije.
Ovo može zvučati kao pokušaj kvadratiranja kruga. Ključ je da se posebno fokusirate na trenutne potrebe, istovremeno znajući da mnoge druge potrebe nije lako prepoznati. Danas su nam potrebni alati koji se sjutra mogu koristiti i u drugim oblastima. A dok tražimo bolju budućnost, moramo se pripremiti i za veće poreze.
Postoji model za rješavanje ovakih privremenih dilema. Vizija nakon Drugog svjetskog rata temeljila se na ponovnom oživljavanju ekonomske dinamike koja je pravila most od rata ka miru. Bez snažnog zajedničkog rasta, teret rata bio bi nepodnošljiv. Samo transformativna vizija generalno zdravijeg društva može nam pomoći da prebrodimo današnju mračnu stvarnost.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Prinston Univerzitetu
Copyright: Project Syndicate, 2021.
Bonus video:
