Nema naznake da bi političko i epidemiološko stanje moglo da se mijenja nabolje. Za sada, ocjena političkog djelovanja je da nema ništa od korijenitih promjena koje bi pokazale da je društveno i ljudsko dobro na prvom mjestu, a da su javni poslovi za one koji imaju sposobnosti i umiju da sanjaju. Pozicija nas ubjeđuje u vlastite zasluge stavljajući vijenac na glavu sama sebi -da su baš oni po prvi put i jedini izvojevali pobjedu demokratije i pluralizma, da imaju snage i znanja da se otpočne sa promjenama. Ha šta reći, a ne zaplakati. Opozicija (zaista je neobično tako nešto reći a misliti na DPS) pokazuje da je tako teško suočiti se sa gubitkom vlasti i privilegija. Ožalošćena porodica. Niko ne pominje odgovornost. Što reći, a ne nasmijati se. Vidimo da nova vladajuća većina ponavlja (bez iznenađenja) političke promašaje prethodnika čineći poteze koji imaju samo šok efekat ne bi li se javnost zbunila. Vlast je počela izglasavanjem zakona po noći. Znamo kako je prošao skupštinski inventar prethodno kada je DPS to činio. Vlast pravda svoje postupke formalnim razlozima - trenira koliko može biti politički rastegljivo i prihvatljivo pučanstvu. Krivom ulicom!!!
Nama treba dekonstrukcija sistema kojeg je jedna partija progutala i ispljunula podešenog na svoj kod. Nakon promjene opet nepotizam, bolest društva u kojoj rodbina i poznastvo mijenjaju standard, principe, vrijednosti. Rodbina, kumovi, kume i djeca postaju službenici, ministri, direktori. Sa ili bez konkursa, to se kod nas izjednačilo. Teško se odreći kada se radi o političkoj ili rodbinskoj krvi. Naučili su u političkom djetinjstvu. Pitanje odgovornosti je za one ipak malo zrelije. A gdje je pravda? Nažalost, zar ima iznenađenih u ovoj političkoj sagi koja traje trideset godina i u čijim generacijama obje političke grupacije mladih junoša buja isto sjeme političkog djelovanja ka zaboravu, neodgovornosti i ljubavi prema lideru. Nema se tu mnogo pohvaliti uprkos milimetarskom pomaku. Kako se dalje kreće, izgleda da će politička promjena vlasti ipak krenuti ka nigdje. Ili nagore. Naravno, tridesetogodišnji apsolutizam i korupcionašenje, organizovani kriminal ne mogu tako lako da se presjeku... Nismo mi gutali supu. Gutali smo čavle nepravde, nejednakosti, gulikoža.
Izgubljene generacije rađane u toku rata devedesetih, smradu i smrtima koje su kružile kao kuga Evropom i našim vilajetom, pokazuju da se iz ništa može proizvesti samo ništa. Makar većina inklinira prema partijskoj knjižici koja je prva karta za radno mjesto. Samo što se sada uz druge zastave pojavlju i popovi da nam preslušaju bilo. Izgovorene riječi sa najvišeg političkog mjesta moraju biti promišljene i slati poruku da je privatni krug gdje se poštuje vjersko osjećanje i osmišljava život - personalna stvar. Javno djelovanje traži poznavanje ne samo prava ljudi da vjeruju, nego mnoga druga prava kako se ne bi oni u manjini našli u nemilosti neodgovorne većine. A na većini je da vodi računa kako se sa njom manjina osjeća.
Opet najava istorijskih izbora penjanjem atmosfere među ljudima do usijanja. Što se ne bi bacili kamenjem jedni na druge kao do sada nećemo li napraviti još veći razlaz. Sve je već viđeno u oku posmatračice. Tri kolone iste svijesti, odlazeća brigada koja čeka da proglase fajront i mi koji gubimo građanski opis. Iza te prve tri kolone pokušava da se sakrije vlast, crkva i ktitori. Bilo bi dobro kada bi se makar jedna od tih nacionalnih palica slomila olovkom i slobodnim izborom. Mrka je kapa, ali želje ostaju. Politički diletantizam jasno je vidljiv kada se igra na kartu nestranačkih ličnosti u zemlji gdje je sve stranačko. Sakrivanje iza nezavisnih pojedinaca taman je isto kao DPS primjer formiranih vladinih nevladinih organizacija. DPS je državne pare tako kanalisao u vlastite ciljeve taman kao što sadašnja vlast uliva birače u svoje kolone. Naočigled svih proizvodnja stoji u Crnoj Gori, ali ova koja proizvodi politički kadar radi punom parom. Nema ovdje ništa istorijsko od izbora u Nikšiću. Biće kao što je bilo i do sada. Proizvodnja straha i zbunjivanje biračke sile.
Već više mjeseci kažem sebi - pazi što ćeš poželjeti. Poželjela sam da DPS izgubi vlast ne bi li smo se okrenuli borbi protiv glibavog bagaža korupcije, zločina, organizovanog kriminala, političkih gladijatora, devastacije svakog segmenta života... ne bi li prestala praksa ličnih aspiracija u ime javnog interesa i ljudskog dobra. Kako ovo olinjalo zvuči. A pitam se jesmo li u stanju da razumijemo zalaganje za javni interes i dobrobit građan/ki. Jesmo li u stanju da kaznimo one koji ne rade u javnom interesu. Evo primjera - mjesecima nas ubjeđuju da umiju da promjene na bolje epidemiološku situaciju (DPS tijelo, a sada i ovo novo) da su aplicirali za vakcine protiv kovida-19, ne bi li se kako normalizovao život i podiglo javno zdravlje, kako bismo počeli da radimo ono malo što smo i do sada radili. Usta puna vakcina raznih proizvođača, a vakcina nigdje. Neodgovorni prethodnik nije odgovarao. Sadašnje snage još ne pokazuju da su u stanju da riješe problem. Nema više magle - ne radi se dovoljno da se problem riješi. Ljudi u dvocifrenim brojkama umiru, penju se cifre po gradovima zaraženih, sve dalje je ljetnja sezona i rad. Niko se ne uznemirava. Dok vakcine stižu ovim ritmom i ono malo života i ekonomje moći će da se poravna. Teško je da teže biti može. To me je naučilo posljednjih trideset godina.
Kako se zaštititi od svih političkih prevaranata koji nas tamane kao i virus? Koja vakcina nam treba za iminuzaciju protiv političkih profitera i smutljivaca? Pazi što ćeš poželjeti. Građani/ke sačuvajte zdravu pamet i osnovno ljudsko dostojanstvo. Imunizacijijom stanovništva na političare. Prvo nam treba zakon o lustraciji ne bi li javni prostor i sferu uticaja oduzeli onima koji su nas uveli u ovaj vilajet. Ono što me brine više od izbora u Nikšiću, jeste već viđeno. Prve su puške opaljene u pravcu žena. U toku proteklih mjeseci vidi se ono što se do sada nije vidjelo ni brojem ni golim okom: otvorena, duboka sveprožimajuća mržnja prema ženama. Posljednji primjer “džeferdar i kuđelja“ otvara temu poganog jezika mizoginije. „Džeferdar“ je u stanju da „kuđeljom“ po nosu raspali starješinu ne bi li mu pokazao da se ženama i muškarcima koji nisu dovoljno prisegli patrijarhalnom zlu zna mjesto i da im je dato da slijede. Poražavanje i poniženje muškarca onom koja se ne ubraja u ljude i koja mora da slijedi (nazvanom kuđelja) je najjača puška kojom se puca u istoriji civilizacije na drugog muškarca. Žene nikako da postanu ljudi u ovoj državi. Žene su tu da slijede i slušaju. Bila ona na poziciji moći ili neplaćena domaćica, čuvarica kućnog ognjišta, kuđelja... Gađa se nedostatakom svjesnosti. Taj metak neće dozvoliti da se živi u državi u kojoj žene obavljaju jednako kao muškarci sve poslove, primaju za isti rad jednake plate, nisu na meti uznemiravanja i seksualnog zlostavljanja, odgovorno se odnose prema polju sopstvenog djelovanja i javnom dobru.
Tako je pred vratima promjene i ravnopravnosti velika gužva, drži ih zapatana muška sila, mizoginija i patrijarhat kojeg nismo upokojile iako svaki od njih ima po jednu kući koja je iznijela sve revolucije i ratove ovdje. Džeferdar je promašio svoj cilj koji je gađao, ali je upucao 51% stanovnica Crne Gore. Opet. Posljednjih trideset godina vidimo da smo zadnje po svemu, a prve za umiranje. Dokle god bude bilo plotuna trulim talogom patrijarhalne zloće, branićemo ono što su one prije nas izvojevale. Štafetu ćemo i dalje pronositi s jedne na drugu do dana kada će se sistem i institucije ponašati onako kako je pisano u zakonu. Jednom ćemo biti dostojanstveni ljudi u donekle uređenom sistemu koji nas prepozanje jednakim.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
