Crnogorskoj istoriji fali živih ljudi. Tom istorijom predugo vladaju birani mrtvaci. Deficit je gologlavih šunjala, mačaka i kurvara. Svi zapleti padaju na pleća velikana iz čijih vratova curi miro junačke krvi.
Svaki serdar daje istovjetan tik, pa je priča sve manje ubjedljiva. Dugom brku slijepo vjeruje samo direktni potomak i budala. Stare priče čekaju novo značenje, ili da ih konačno napusti svaki značaj.
Crnogorski identitet se guši, čeka se sretni namjernik da ga umota u ćebe i prenese pod svoju šatru. U najboljem slučaju može biti ukras za rijaliti, ili lokalna boja u višem političkom cirkusu.
Protivnicima crnogorskog identiteta u interesu je da on ostane skamenjen. Da bi se njime lakše baratalo. Za njega je već odavno ostavljeno udobno mjesto u komšiluku. Ispleten je spartanski vijenac od lovorike kakav provincija i zaslužuje.
Ali ja mislim da bi Crna Gora mogla više. To ponekad mislim, kad ugasim fejsbuk. Onda počinem od komitovanja i lisičijih sudbina koje je promjena vlasti zatekla da lebde u slobodnom prostoru i štekću e viva u prazno.
Valjalo bi reformisati tok crnogorske povijesti, oživiti je, demokratizovati, usmjeriti ka živim bićima i zanatima. Uvesti više magaradi a manje konja. Uključiti geografiju, dijalog, žene, klimu i botaniku. Biti cjepidlaka, premostiti statistikom đe se protezala legenda i skaska. Prezreti u preskoku šovinizam dobrog susjeda, paziti da se ne zapati domaća nečist.
U svakom slučaju, manje obeliska i osmerca, više šale i smotanih neženja. Ono što je najvažnije - otvoriti vrata za epizodiste, jer istorija bez njih osuđena je na karikaturu. Nijedan narod ne zaslužuje da završi kao karikatura, a kamoli moj. Zato ću dok sam živ postavljati nebitna pitanja. Jer samo nebitna pitanja jesu od životne vrijednosti. Sve što je bitno ionako je stvar dogovora, kalupa i norme, to se buba i kalemi s koljena na koljeno, dok ne otpadne kao suva krasta sa đačkog čela.
Ali sve majušno i životno u prostoru fikcije (što nacija svakako jeste) - ukus preljube, miris smole, jutra i kužine - e to valja njiviti, dok iz obilja efemernog ne izraste identitet. Taj identitet da bude bliži životu, a dalek pokliču i komandi.
Evo, recimo, ko je bio izvjesni Gavro Popović?
Ime mu ga daje, rekao bi čovjek da je diplomata, guvernadur ili gorski vuk. Ali šipak - Gavro je bio crevljar, sa govornom manom. U jednoj raciji potkraj devetnaestog vijeka Gavro je uhapšen zbog prizivanja duhova nad astalom. Priveo ga je nikšićki žandar Fazlo Jaganjac…
Ili, ko je R. S. Vučković (1882-1929)?
Sahranila ga vjerna Pava, na groblju u Ber Kriku, američka država Montana. Ni po čemu značajan Graovljanin. Buljio u snijeg, tukao litar špirita dnevno. Umro u delirijumu, zakopan pod ćiriličnu ploču.
Đe su obični ljudi u istorijskoj priči? Zašto lokalne katedre i partijski komiteti rađaju samo superheroje i dvoglavu perad? Đe su ljudi u stvarnosti koja se tom lažnom istorijom hrani - nema ih, pokunjeni se uklanjaju funkcionerima, vojvodama i kliru kao živoj bronzi.
Ili, jedno trik pitanje, je li bolje upucati Turčina, ili je ljepše nišaniti balone? Desilo se na Cetinju, apokrif kaže, kad je Jaroslav Čermak crtao oči i brkove na papirnim balonima, punio ih toplim vazduhom i puštao da lete, a Crnogorci ih skidali kao turske glave nad cetinjskim poljem.
Je li to bio performans? Ili vojna vježba? I zašto niko na tome nije makar magistrirao?
Istoriji Crne Gore fali magije, boranije i nježnosti; sve to je nužno, da se osmisli jedna zađevica koja ne pušta da se odvojimo od okolnih zađevica i pronađemo svoj komad mira.
Jedino priča skovana na stvarnom životu običnog čovjeka može da preživi lavinu primitivizma, zle namjere i retardirane političke fikcije. Samo sudbine ljudi dirnu srca, i pokažu koliko je nepristojan ton budućeg popisa stanovništva, koliko je stravično to brojanje ušiju, preslaganje komšija i politička upotreba krvi.
Društveni talog raduje se svojim manijama koje se ovaplote u politici i daruju mu privid postojanja. To onda zovu nacionalnim pitanjem i na tome grade svoj dan. U taj vrtlog uskoro će pokušati i tebe da gurnu, ali ti se nećeš dati, zar ne?
Ne zato što nemaš svoje ime, rod i broj, nego baš zato što sve to posjeduješ. Ali tražiš od života nešto više.
Bonus video:
