Venecijanska komisija, venecijanska komisija, venecijanska, venecijanska, venecijanska… Svi na našoj javnoj sceni, koji drže do svog političkog ili profesionalnog statusa, prije će vam reći - Venecijanska komisija, nego - dobro jutro. Definitivno, to se pretvorilo u svojevrsnu bajalicu, koja omamljujuće djeluje na našu kolektivnu svijest .
A cilj ovog teksta je da ukaže na nešto ispod te površine.
Sam zvanični naziv – Evropska komisija za demokratiju putem prava (kao da je neka drugačija demokratija moguća) dovoljno jasno govori da joj je nadležnost ograničena pretežno na države zaostale u takozvanoj tranziciji, znači i na našu. Namjera je vjerovatno plemenita ali, kad očekivani efekti izostanu, onda ona kontradiktornost iz samog naziva postaje očigledna i nepodnošljiva...
To se može vidjeti na primjeru rezultata naših ustavnih i zakonskih reformi u oblasti sudstva i tužilaštva, od prije 7-8 godina, sprovedenih pod budnim okom venecijanaca.
Venecijanska komisija je tada, s jedne strane, upozoravala na potrebu onemogućavanja politizacije pravosuđa a, s druge, na neophodnost usvajanja takozvanih deblokirajućih procedura i na opasnost od samoobnavljanja sudstva i tužilaštva u okviru jednog zatvorenog sistema.
A mi smo, prihvatajući njene preporuke, stvorili sistem koji je, već tokom prvog mandata novoizabranih sudskih i tužilačkih funkcionera, iznevjerio očekivanja autora i doveo do paradoksalne situacije: istovremeno smo postigli oba suprotstavljena cilja - pravosuđe i tužilaštvo postali su i politizovani i zatvoreni, samo se ne zna što od to dvoje više.
I prije nego što su ustavni amandmani konačno uobličeni i usvojeni, mnogima je bilo jasno da taj novi sistem može da funkcioniše samo kao vid političke trgovine. Vezujući ruke Skupštini nekim kvalifikovanim većinama, koje navodno sprječavaju politizaciju pravosuđa, doveli smo se objektivno u situaciju da se deblokirajuće procedure svode isključivo na političke dilove, zahvaljujući kojim je i došlo do izbora prvih saziva pravosudnih i tužilačkih tijela i organa, uključujući i Ustavni sud, po novim propisima. Zato niko od tada izabranih nosilaca funkcija u pravosudnim savjetima ne može reći da je izabran bez podrške neke od političkih partija.
Politička pijaca je u samoj suštini tog sistema pa je jedino moguće rješenje i za sadašnju pat poziciju u pravosudnim organima novo potkusurivanje. Neki to, doduše, nazivaju kompromisom, ali suština je jasna. Međutim, ulozi su sada postali toliko krupni da samo najbolja trgovačka tradicija Mlečana možda može da pomogne.
Vjerovatno će se naći način (uz pomoć štapa i šargarepe) da nas opet natjeraju na kompromis, ali zar je to ta „demokratija putem prava“?
Autor je pravnik
Bonus video:
