Povijest o respiratorima. Ovako ili onako - istina o nama.
Da vidimo. U onoj prošlogodišnjoj planetarnoj jurnjavi za respiratorima - slično je bilo kao sada sa vakcinama. Svi su bjesomučno nabavljali respiratore.
Uzimaj, valjaće… I tada je Vučko briljirao - skupio je respiratora da pokrije ne samo realnu Srbiju, nego i Veliku Srbiju - u granicama Kijev - Solun - Trst, a što je bila postavka koja ga je uvela u politiku, nekad… Što ti je sudbina - i ovaj naš vrhovni komita radio je za isti projekat, tada. Doduše - unekoliko manji format.
Onda je, kako čitamo, kupljeno nekih tridesetak respiratora od izvjesne turske firme. Danas (ali zašto tek danas), ispostavlja se da, navodno, više od pola ne radi, da naprosto nisu ispravni, kako je saopšteno iz Kliničkog centra i Ministarstva zdravlja.
Onda se oglasio, oštrim demantijem, jedan od ljekara koji su tada bili upoznati sa poslom… Zamalo sam napisao jedan od ljekara iz stare vlasti? Koliko god tako izgledalo - da imamo ljekare iz stare i ljekare iz nove vlasti, nisam siguran da je to dobro. Niti moguće… Ali, zašto onda tako izgleda?
U svakom slučaju, nije dobro. Jer, ako je tačno ovo što kažu “novi” onda je kampanja protiv korone nekome (“starima”) poslužila kao pokriće za kriminal, za neku formu otimačine.
Ako, pak, nije tačno to što kažu “novi”, odnosno, ako je tačno ovo što kažu “stari” da su svi respiratori testirani te da su bili ispravni i slično, onda bi to značilo da “novi” ne umiju ni da uključe te sprave… Ili da su ih pokvarili? Da li je “Čistka bijelih mantila” zaorala toliko po dubini i širini, da ovaj ostatak čine preispoljne neznalice?
U oba slučaja, Crna Gora je u debeloj nevolji.
Da možete da se kladite, na što biste uplatili novac? Na lopovluk “starih” ili na neznanje “novih”? Ili neku duplu šansu?
Uprkos poukama priče o respiratorima (i nama), najvažnije je, izgleda, to što Nikšić dobija gradonačelnika. Izvjesno i brojne klastere zaraze. Svaka opcija - jedan klaster. Demokratski, nema što. Po klaster za svaku zastavu.
Predizborna kampanja je u svijesti današnjeg Crnogorca (svih vjera i nacija) mitološko stanje izuzeto od svih oblika racionalnosti, orgija negiranja stvarnosti...
Ipak, scena po kojoj ću pamtiti ove nikšićke izbore jeste pozvijereno lice onoga koji je gađao novinarku odvaljenim brisačem sa auta. U tom trenutku, oko novinarke je bilo više desetina lica, i to uglavnom muškaraca. Ipak, samo je ona dobila brisač u glavu? Vjerujem da je i “tradicionalna” mizoginija pratilac svijesti koja se te večeri ukazala na nikšićkoj ulici. Naši epski heroji. Ali uvijek nastrada žena. Taj epski virus je neuništiv. I jednako opasan i zarazan, i nakon toliko vremena otkad pustoši Crnu Goru.
U svim tim našim nesnalaženjima, kakva god da im je geneza, ljudi stradaju. Iz dana u dan, nove smrti. Već godinu traje ova borba, govori se i o pobjedi, a mrtvih/ krunisanih sve više.
Otišao je i Dragoljub Đuričić, gospodin bubnjar. Meštar od Cucke jeke, umjetnik čija kreativnost nije imala granice. Njegov ritam ostaće vječito pratnja svih onih lijepih uličnih dešavanja kada se politika na ulici demaskirala kao podvala i niskost.
Đuričićevi spektakli u Kobiljem dolu pokazali su kako se najklasičniji crnogorski toponimi mogu upisati u atlas istinske umjetnosti. Kakva lekcija “tradicionalistima”, uzgred.
I taj njegov uvijek prisutni osmijeh, uvod u sjajne pričice o svemu i svačemu… Plemenita i entuzijastična potreba da se ljudi gurnu u nenadmašni osjećaj slobode, slobode od koje sve odjekuje…
Jedinstveno rješenje: bukom protiv bijesa. I svih naših bjesova.
Bonus video:
