Da budemo sasvim iskreni, tokom haotičnog perioda vladavine D. Trampa na neki način je bilo i opušteno. Njegovo okretanje leđa partnerstvu u međunarodnim organizacijama i njegov, skoro pa izlazak iz NATO-a, oslobodili su Evropljane obaveze da rade na političkoj saradnji i zajedničkoj odbrani. S obzirom na to da je i pitanje krivca bilo razjašnjeno, Evropljani su mogli da se opuste i da sanjaju o strateškoj autonomiji.
Ministar spoljnih poslova SAD Entoni Blinken sada jasno stavlja do znanja da Vašington želi novi početak. On obećava pošten odnos prema partnerima, ukoliko preuzmu svoj dio tereta. Prije svega u Njemačkoj, vjerovatno niko nije gajio iluziju da je neugodna rasprava o povećanju izdataka za odbranu sada završena. Naprotiv, ovoj američkoj vladi će biti mnogo teže objasniti spori tempo Berlina.
Hajde da razgovaramo o Kini
Pritom nije samo riječ o novcu i oružju, već i o drugim temama. Njih bi trebalo prilagoditi promijenjenim prijetnjama, zahtijeva Blinken. O tome se u Evropi već dugo razgovora, ali do sada je malo šta postignuto. Blinken pritom želi sveobuhvatni pristup: pored magičnog cilja od dva-procenta izdvajanja za vojsku, traže se i političke vještine. To bi moglo da otvori nove mogućnosti za njemačku vladu, za jačanje Alijanse iznutra, kroz logističku ili privrednu pomoć zemljama-članicama.
„Pojedini naši partneri se kreću u pogrešnom smjeru“, ocijenio je ministar spoljnih poslova SAD. Pritom misli na Rusiju, a prije svega na Kinu. Nakon posljednjeg sastanka odnosi Pekinga i Vašingtona vidno su pogoršani. Blinken međutim priznaje da je za neke Evropljane odnos prema Kini veoma složen i da nije uvijek na istoj liniji sa SAD.
I pored toga, on preporučuje zajedničko suočavanje s prijetnjama koje dolaze od strane nove, agresivne kineske politike. Trebalo bi popuniti praznine u tehnologiji i infrastrukturi koje Kina koristi kako bi izvršila pritisak. Svima nam je poznata lista strateških proizvoda koje Peking može da iskoristi kao političku polugu ka Evropi.
Sukob je već počeo
Početkom prošle sedmice EU je već mogla da iskusi kakvu cijenu bi moglo da ima suprotstavljanje predsjedniku Siju. Sankcije protiv pojedinih partijskih kadrova iz Sinkjanga zbog progona Ujgura, u osnovi su bile diplomatski umjerene. Reakcije iz Pekinga su međutim bile pretjerane i neumjerene. To bi sada EU moglo da košta investicionog sporazuma, koji je potpisan u decembru.
Taj ugovor je bio važan A. Merkel, ali zapravo je to stara politika. Kao prvo, greška je bila što se s tim požurilo, prije nego što je Dž. Bajden stupio na dužnost. Drugo, takav sporazum ne može da utiče na novu, agresivnu politiku Pekinga. Samo ako Evropljani zajedno sa Amerikancima formiraju front, šteta za kinesku privredu bi mogla da bude toliko velika da bi kompromisi onda bili takoreći iznuđeni.
Odbrana i politika su nerazdvojni
Ono što takođe predviđa nova linija američke vlade, jeste to da NATO mora više da se uključi u politiku. To je tražio i francuski predsjednik E. Makron u govoru o „klinički-mrtvom“ NATO-u. Ali to nije tako jednostavno, jer za to je potreban radikalan zaokret u svakodnevici Alijanse. Umjesto organizovanja vojnih manevara, zemlje-članice bi morale da razviju strategije: recimo kako da se odgovori na rusku ekspanziju ili na planove o naoružavanju.
Blinken ponovo na dnevni red stavlja i odbranu demokratskih vrijednosti. Dakle, stavlja tačku na ljubav D. Trampa prema malim i velikim diktatorima ovog sveta. Sada bi moralo da se ustane ukoliko se podrivaju demokratija i ljudska prava. Evropljani bi najprije mogli da krenu od svoje kuće i nekih novijih članica, a zatim da nastave sa NATO-partnerom Turskom.
S jedne strane, povratak partnerstvu sa SAD predstavlja olakšanje za evropske vlade. S druge strane, trebalo bi da im bude jasno da naredne godine neće biti nužno ugodnije i da to partnerstvo može da ima visoku političku cijenu.
Bonus video:
