Pablo Pikaso je jednom rekao: “Ne tražim ništa - ali nalazim”. Isto se i meni dešava kad uđem u kućnu biblioteku. Ovih dana sam naletio na knjigu profesora statistike Waltera Kramera: “Strah nedjelje. Zašto se plašimo pogrešnih stvari” (2011). Knjiga sadrži i poglavlje o epidemiologiji, ali autor naravno tada ništa još nije mogao da zna o velikoj pandemiji korone i borbi protiv nje: ono što nas zaokupljuje već godinu dana. Time su više začuđujući njegovi pojedini zaključci, iako se sa ovim autorom - koji je zbog svojih provokativnih izjava vrlo kontroverzan - nije uvijek saglasno.
Kramer sa puno primjera dokazuje kako je Njemačka posebno podložna panici - po svemu sudeći isto kao i Austrija i njemački dio Švajcarske. Zato je prvobitno planirani podnaslov knjige trebao da bude “Histerija kao šteta za privredu”.
Profesor je tako izračunao da njemački listovi Süddeutsche Zeitung i Frankfurter Rundschau objavljuju tri do četiri puta više zastrašujućih tekstova nego francuski Le Figaro, italijanska La Repubblica i španski El Pais.
I New York Times takođe ima problema sa veličinom i relevatnošću pojedinih opasnosti, ali broj zastrašujućih tekstova i način njihovog plasiranja je puno manje prominentan nego u njemačkim medijima.
Poslije nuklearnog incidenta u Fukušimi ni u jednoj državi Zapada nije tako često i intenzivno komunicirano o apokalipsi kao u Njemačkoj, utvrdio je profesor Kramer: Njemci se izgleda plaše da ne “previde apokalipsu”.
Za odbranu od spremnosti da se upada u histeriju profesor Kramer preporučuje da se obrati pažnja na karakteristike medijskih izvještaja koji šire strah. Tipično za njih je naglašavanje postojanja opasnosti, ali bez odgovarajućih upozorenja na vjerovatnoću i granične vrijednosti.
Uz to u takvim medijskim izvještajima veoma često biva korišten gramatička forma: “bi moglo da bude”. Pa bi tako nešto uvijek moglo da izazove rak ili alergije. Formulacija “Bi Moglo Da Bude” je oličenje nosilaca uplašenosti i širenja straha.
A poseban problem je procentualnost: ako dvoje od 100.000 ljudi umre zbog neke bolesti, a troje zbog konzumiranja određene hrane, mediji javljaju rizik povećan za 50%. Što je isto kad se broj umrlih poveća sa 1.000 na 1.500.
Kramer poziva da se ovi apsolutni brojevi uvijek uzmu u obzir. On je utvrdio da su korelacija i kauzalnost u puno zastrašujućih medijskih izvještaja prosto izjednačeni, što posebno truje veliki dio tekstova o epidemijama, pa zato instinkt krda gura politiku na pogrešne odluke. Ne želi se biti drugačiji od većine pa se zato slijede pozicije onih koje mediji predstavljaju kao posebno kompetentne ili ugrožene. Posljedica je da strah time prelazi u masovnu histeriju.
Iluzija nultog rizika
Posljedica je takođe da stvaranje panike često prouzrokuje neadekvatne prevencije rizika. Tako je medijska histerija oko “svinjskog gripa” njemačke poreske platiše koštala preko milijardu eura. Uz direktne finansijske troškove idu i prikriveni, poput nuspojava zabrana pojedinih materija čije su posljedice dramatično teže od nuspojava pri korištenju tih materija.
Profesor Kramer opisuje kako pogrešne reakcije na rizike koštaju veoma puno novca i anuliraju privredni rast, zdravlje i kvalitet života. I zahtijeva da se društvo napokon oslobodi od iluzorne dogme nultog rizika.
Nađite mi nekog ko poslije čitanja ove knjige neće pomisliti na ono što nam se dešava u ova vremena korone.
(Neue Zürcher Zeitung / NZZ) Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
