Sasvim je ljudski, a ne samo legitimno, da Zdravko Krivokapić želi da bude premijer i odradi mandat do kraja, kao što je prirodno da administrator Joanikije sanja da se ustoliči na tronu crnogorskog mitropolita. Makar ga on zvao svetosavskim.
Sporno je, međutim, ako Krivokapić državu kojom trenutno upravlja doživljava kao 27 izbornu jedinicu iz najboljih dana rahmetli Miloševića, dok administrator Mićović Mitropoliju koju želi da preuzme, predstavlja kao 39 jedinicu pod kapom SPC, ništa manje važnu ili značajnu, kako reče, u odnosu na ostalih 38.
Stvari, nažalost, djeluju baš tako nakon izjava i poteza premijera i vladike povodom Temeljnog ugovora koji deceniju i duže čeka potpisivanje između države i Crkve. Joanikije kao da gura Krivokapića u čeljusti beogradske ajkule AV, objašnjavajući mu kako nema druge jer sila Boga ne moli.
Ako istoriju i dokaze o korijenima i životu pravoslavne crkve u Crnoj Gori ostavimo po strani, da o njima rasprave Novak Adžić i Aleksandar Raković, i na dešavanja vezana za Temeljni ugovor gledamo isključivo iz legislativnog ili laičkog ugla - stvari djeluju deprimirajuće. I zabrinjavajuće.
S jedne strane, aktuelni premijer ZK bez znanja Vlade, a kamoli javnosti, saopštava kako je sa patrijarhom SPC dogovorio skoro potpisivanje Temeljnog ugovora, dok administrator Joanikije stavlja tačku na bilo kakvu debatu stavom da će sadržaj tog važnog dokumenta biti objelodanjen tek nakon što se bude potpisan. “Mi smo gledali da sve bude po Ustavu i zakonu”, tvrdi Joanikije. Tako da nama, građanima, ne preostaje ništa drugo već da im vjerujemo.
Možda administrator MCP nema obavezu prema svojim vjernicima da im polaže račune oko bilo koje svoje odluke, možda može da ih ubijedi kako ne treba da brinu za status hiljadugodišnje MCP, jer ima ko za njih da misli, Porfirije ili AV recimo, ali na takav luksuz nema pravo premijer jedne vlade koji je odgovoran građanima bez obzira na njihovu političku, ideološku ili vjersku pripadnost.
Sve liči na to da je na pomolu nova afera koja može, kao nijedna ranije, da dovede u pitanje opstanak Vlade Zdravka Krivokapića i aktuelne parlamentarne većine. Vlada nije ni zanatska radnja, ni d.o.o, ni akcionarsko društvo, ona je servis građana i obavezna je da javnosti podnosi sve račune koji proističu iz djelokruga njenog rada. Administrator Joanikije ima pravo na svoj doživljaj funkcionisanja ne samo Crkve već i Vlade, ali to ne abolira od odgovornosti premijera Krivokapića koji je dužan i obavezan da i ovu i sve druge odluke i zakone koje će donositi njegova Vlada stavi na uvid javnosti prije njihovog izglasavanja.
Još je jedan zabrinjavajući detalj u sada opasnom presedanu koji se pokušava uspostaviti kao pravilo u radu Kabineta - kako je tajna iz manastira Ždrebaonik izašla u javnost. Naime, Milan Knežević, marioneta AV i glasnogovornik Vlade Ane Brnabić, ničim izazvan je prije desetak dana provokativno tvitnuo premijeru pitajući ga kako teku radovi na Temeljnom ugovoru i zašto se on više ne usvaja. Krivokapić je odmah retvitom uzvratio da je situacija pod kontrolom, pozivajući se na svjedoka Porfirija i dogovor da uskoro svrati na kafu do Podgorice gdje će usput potpisati važan dokument. Niti Knežević, kome je Putinova petokraka bliža od Isusovog krsta, ima pojma o Temeljnom ugovoru, niti su ga Vučić i Porfirije uključivali u njegovu izradu, već je samo bratski posavjetovan od Vulina, recimo, ili Palme, daleko bilo, da nepouzdanog i nevjernog Zdravka prozove, a time mu i priprijeti, kako bi Temeljni ugovor, po meraku SPC ali i srpske države, bio donesen po hitnom postupku.
S druge strane, premijer se izgleda našao pod pritiskom Joanikija, kome Vučić očito nad vratom drži mač uoči skorog zasijedanja Sinoda SPC na kojem će biti biran novi crnogorski Mitropolit. Koliko god ga Joanikije zvao svetosavskim. Poučen iskustvom sa februarskog zasijedanja vrha SPC, gdje je AV ponizio suprostavljenu struju u Sinodu rezultatom 3:0, Joanikije je izgleda izvukao pouku - i izbor novog crnogorskog mitropolita zavisiće najviše od volje samog Vučića. Zato je bolje da bude kooperativan.
Izgleda da je vladika iz Banjana, za koje nikad nije čuo Vučić a kamoli Vulin, značajno omekšao u odnosu na decembar, kada je navodno insistirao da na sahrani mitropolita ne govori njegov “obožavalac” AV ili u odnosu na februar kada je sa par antirežimskih vladika tražio da se sjednica Sinoda ne održava u hramu Svetog Save, već gdje i uvijek, u Patrijaršiji.
Usnuli pa kasno probuđeni DPS je nakon Amfilohijeve smrti počeo da shvata šta je propustio i izgubio, pa je kroz partijska saopštenja, ali i izjave MĐ, počeo da opisuje Mićovića kao sjenku njegovog duhovnog oca i bivšeg mitropolita, sugerišući da je vladika Joanikije nedorastao da naslijedi mjesto i djelo prethodnika Radovića. Iako je DPS-u i Đukanoviću teško vjerovati, razvoj događaja oko Temeljnog ugovora, ali i gotovo svaki javni istup Joanikija od kada je postao administrator MCP, daje hobotnici za pravo.
Jer, zaista je ponižavajuće da neko ko treba da sjedne na tron Svetog Petra Cetinjskog, za koga takođe nikad nije čuo Vučić a kamoli Vulin, da nasljednik dakle crnogorskog sveca i utemeljivača države daje izjave tipa kako je Temeljni ugovor sa Vatikanom takođe objavljen po potpisivanju ili kako patrijarh srpski a ne mitropolit crnogorski treba da potpiše taj zakon.
Ali da se vratim na Vladu. I parlamentarnu većinu. Ako su, prema priznanju samog Joanikija, pregovori oko Temeljnog ugovora otpočeli još prije desetak godina u vrijeme vlade Igora Lukšića, onda nije jasno koja muka tjera Krivokapića da mimo čak same Vlade, a onda i dobrog dijela vladajuće većine, kao i bez javnosti, najavljuje potpisivanje jednog tako važnog dokumenta. Drugo pitanje za premijera, ali i Bečića i Abazovića - koje i kakve sve posljedice takav eventualni čin može da izazove u uzavrelim strastima po Crnoj Gori?! Đukanović i njegova hobotnica spremno čekaju jedan takav centaršut, zato čudi da se bez povoda, na ovakav način, ishitreno i neodgovorno, kreiraju novi zarazni klasteri koji nemaju veze sa epidemijom?!
Ako Demokrate i Ura ne žele da i dalje drže glavu u pijesku, onda se moraju suočiti sa onim što od 30. avgusta, dakle skoro 8 mjeseci, radi Aleksandar Vučić. Po uzoru na svog političkog oca Đukanovića, AV pokušava da u blic krigu poništi građanski i evropski koncept Crne Gore, kao što don Milo minulih 15 godina pokušava da porazi tradicionalni, pravoslavni dio ove zemlje.
Klatno se sada zateže u suprotnu stranu, srpski svet je u naletu. Zato Bečić i Abazović, mnogo jasnije i mnogo češće nego dosad, moraju da brane građanski i multietnički karakter Crne Gore. Tim prije što Joanikije i DF, iako možda lično nijesu toliko bliski, djeluju kao udruga koja baštini iste vrijednosti. I, sva je prilika, imaju istog administratora - Aleksandra od Srbije.
Bečić i Abazović su u pravu kada kažu da su kriminal i lopovluk DPS-a najveći problem države, a saniranje posljedica takve vladavine glavni zadatak njihove vlasti. Ali sve to ne može biti izgovor za dva mlada lidera da se istim gardom i sa istom energijom ne suprotstave Vučićevom pohodu na temeljne vrijednosti našeg društva. Čak i da hoće, AV ne može da prekraja granice i urušava državni okvir Crne Gore, pa se zato ne treba oduševljavati izjavama koje dolaze iz BG da ni Vođa ni svi njegovi vulini nemaju ništa protiv države CG. Jer šta znači fasada ako se ispod nje podvuče sadržaj kakav smo vidjeli prije neku noć na aerodromu prilikom dočeka mladog boksera Liješevića. Šofrancu se može prebaciti da je izigravao portparola hobotnice u produženom trajanju, ali mu se ne može skandirati da je ustaša. To je već fašizam. Istovrsni kao i onaj na Cetinju isijavan od strane Milovih fanova na račun premijera i ministara kada su pominjane četničke majke.
Ništa novo, dakle. Crna Gora je već tri decenije između čekića i nakovnja, fašista i mafijaša, pa onda mafijaša i fašista, pa sad opet fašista i mafijaša. I tako će biti sve dok Demokrate i Ura ne iznjedre prostu većinu, a da bi se do nje došlo mora se na toj platformi i djelovati jer - ko ne pokuša, taj i ne uspije.
Bonus video:
