Da je Slobodan Praljak imao manje sreće, na godišnjicu smrti Arsena Dedića, hvalio bi se u kafani kako mu je lično veliki maestro radio muziku za "Povratak Katarine Kožul". Preko druge jutarnje rakije, sjećao bi se snimanja u Hercegovini i pijanki sa Fabijanom Šovagovićem. Primao bi danas penziju neke umrle firme, čije su ostatke odavno razvukle evropske banke, a sa tri fakultetske diplome ne bi više mogao impesionirati ni unučad. Zdravicu bi mu zaboraviljali već do dezerta na blagdanskoj trpezi, a tek poneko u zgradi bi znao da mu je susjed bivši režiser. Ovaj srećniji Slobodan nazdravio je čašicom cijanida u sudu pred gašenjem i postao "breaking news". Praljaku, kojeg je sam Bog pogledao, Sabor je održao minut ćutnje, sunarodnici zapalili svijeće, a nekadašnji zatvorski drug Vojislav odao priznanje.
Ratko Mladić bi šetao unučad po Skoplju, da je bio manje srećan u životu, i pričao im kako je spomenika bilo i prije Aleksandra Makedonskog. U ljetnjim noćima bi, iznad ohlađene loze, gledao osvijetljeni grad i zahvaljivao se bogu ili partiji što je zakučio vojni stan. Odvajao bi od oficirske penzije za završetak vikendice u Kalinoviku i sanjao kako pije šljivu u avliji. Ovom sretnijem Ratku pjeva se uz gusle, skandira na stadionima, a mnogi domaćin mu sliku drži pored ikone. Iako načet moždanim udarima, taj srećniji Ratko diže obrvu, salutira i pljuje haškim sudijama u lice.
Da je imao manje sreće u životu, vikendicom u Donjim Potočarima hvalio bi se Naser Orić bivšim kolegama iz policijske stanice Savski venac. Sjedjeli bi na nekoj tašmajdanskoj klupi, sjećali se patroliranja po košavi i flertovanjem sa mladim mamama liječili krizu srednjih godina pojačanu ranim penzionisanjem. Kad ode u Srebrenicu pričao bi Naser zemljacima da su sretni što žive daleko od velegrada i kako od predizbornih radova Beograd izgleda kao zaorana njiva. Ovaj srećniji Naser piše, prodaje svoju autorizovanu biografiju, ruča škampe u Radon plazi, a zemljaci svakog 11. jula mole Boga za njegovo zdravlje. Srećnik Naser obara optužnice kao domine i iz haške sudnice ide pravo na naslovnice estradnih magazina.
Da ga je srećna zvijezda zaobišla, Ramuš Haradinaj bi danas imao diskoteku Švajcarskoj i sa sjetom se sjećao dana kada se, kao izbacivač, smrzavao na vratima noćnih klubova. Kada prvi snjegovi padnu na Leisin mislio bi na rodne Dečane i majčin pasulj. Značajno bi ćutao kada ga pitaju da li je u Legiji stranaca svako jutro gledao kako momci od zla oca i još gore majke stotinama sklekova zaboravljaju grijehove ostavljene kod kuće. Ovaj srećni Ramuš ima svoju Vladu, drži predizborne govore i počasni je građanin Tetova. Zemljaci mu već danas pjevaju, a za koju deceniju njegova bista će krasiti bar jedan prištinski park.
Iako mu vjerovatno nikad neće postaviti bistu ispred nekog pozorišta, Slobodana Praljka sleduje vječna slava, sve i da nije posegnuo za čašicom otrova u Ševeningenu. Bivši režiser će, uz nekadašnje psihijatre, policajce, kamiondžije, izbacivače i bankare, koje je ogrijala srećna zvijezda, zasigurno ući u udžbenike, istorijske i crkvene kalendare. O njima će se pričati po kafanama, učionicama i dokumentarnim programima. Smjerni će za njih moliti u crkvama i doviti u džamijama, jer haški su sužnji poput modernih isusa preuzeli naše grijehe. Što svojom što tuđom voljom, pristali su da izađu pred ovozemaljski sud i priznaju da su i u naše ime žarili i palili. Sa manje ili više drčnosti, pred ravnodušnim haškim sudijama, preuzimali su grijehe koje mi danas želimo da zaboravimo. Bolnička dvorišta po Vukovaru, Grbavicu, Kazane, Knin, Loru i Žutu kuću. Mi ćemo ih zauzvrat sa divljenjem gledati kako salutiraju i umiru u sudnicama, da bi lakše zaboravili ubijene i protjerane komšije, zapaljene kuće i sravnjene gradove. Nećemo se sjećati tenkova zasutih cvijećem, bivših kumova iza bodljikave žice, snajperista, kilometarskih kolona od Knina do Beograda i zapaljenih manastira. Na kantaru ćemo vagati mrtve, provjeravati ko u masovnim grobnicama leži u unformi, a ko je granatama zasipao svoje pijace. Zastavama i sumnjivim vojnim amblemima pokrivati komšije kojima su vađeni organi i pljačkane kuće. Za to vrijeme, bezimeni praljaci, mladići, haradinaji i orići, koji nisu imali sreće da stignu do Haga, voziće nas taksijima, lupati pečate na šalterima i služiti u restoranima.
Kad ne budemo bolovali od amnezije, pričaćemo kako su devedestih bila zajebana vremena i hvaliti se da smo tada bili liberali. Po portalima, forumima i za prazničnim trpezama zdušno ćemo mrzjeti druge. Učićemo djecu da ne vjeruju drugačijima, da na Balkanu krv mora pasti svakih 50 godina i svim silama se boriti da ne čuju za Srđana Aleksića, Neđa Galića ili Amira Reka. Smješkaćemo se Briselu, kao naivnom njemačkom turisti koga valja opljačkati, štrikirati agende i u potaji slaviti "haške svece". Zato ne vjerujte neznavenim analitičarima kad kažu da je Praljak u Hagu izrežirao svoju posljednju predstavu, jer stari lisac je samo nazdravio ulazak među svete.
Bonus video:
