Ovih dana pročitah tužnu vijest da je, u drugoj polovini marta, u Željezari “Toščelik” Nikšić obustavljena proizvodnja, a 270 radnika je na kućne adrese dobilo rješenja o prinudnom odmoru do 04. avgusta 2021. godine, uz obrazloženje da se proces proizvodnje “privremeno prekida zbog problema u poslovanju” (bizniscg.me). Pošto se, očigledno, radi o početku, dugo odlaganog, kraja “kovačke radionice”, koju nazivamo željezarom, ukratko ću se osvrnuti na sudbinu industrijskog giganta, čijim ostatkom gazduje Tosjali grupa.
Željezara „Boris Kidrič“ Nikšić, nekadašnji ponos grada, Crne Gore i SFRJ, gigant čije se ime među metalcima u svijetu izgovaralo sa poštovanjem, sagrađena je rukama hiljada brigadira, a počela da radi 1956. godine. Razvijala se ubrzanim tempom, zapošljavajući i do 7.500 radnika. O njenom zanačaju govori činjenica da je predsjednik Tito posjetio oba puta kada je boravio u Crnoj Gori.
Kada su, krajem 1988. i početkom 1989. godine, učestvovali u tzv. „AB revoluciji“ i, čak, u vrijeme čuvene SRJ hiperinflacije, radnici Željezare bili su solidno materijalno zbrinuti u odnosu na druge građane Nikšića. Prisjećam se gladnih godina (1992. i 1993.) kada je Željezara svoje radnike snabdijevala brašnom, uljem, šećerom, električnim grijalicama iz „Metalca“... higijenskim paketima iz Crvenog krsta, itd. Mnoga domaćinstva su viškove robe prodavala posredstvom prehrambenih trgovina...
Sankcije prema SRJ, hiperinflacija, naglo namnožavanje „štetočina“, te nezaustavljivi orkan tranzicije i tajkunske privatizacije, uništili su Željezaru „Boris Kidrič“- njenu moć, njen ugled i njeno ime. Prvo je, 2002. godine, data u zakup ruskoj firmi Rusmont still, koja se, umjesto ugovornih pet godina, u Nikšiću zadržala nepunu godinu dana i za sobom ostavila velike probleme. Pošto je Vlada Crne Gore Željezari oprostila dugove, 2004. godine je preuzeo novi strateški partner, ruska kompanija Midlend, pod uslovom da ne plaćaju struju, poreze i doprinose. Podrazumijeva se da je već broj radnika bio drastično smanjen. Nakon što su i drugi Rusi pobjegli glavom bez obzira i ostavili dugove, uslijedila je treća privatizacija 2006. godine. Britanska of-šor firma MNSS većinski paket akcija platila je 5,2 miliona eura, a samo u toku 2007. godine od države je dobila 7 miliona eura subvencija za električnu energiju. Detalji o svim privatizacijama objavljeni su u nedjeljniku Monitor, a ja bih samo napomenula da su tadašnja Vlada i MNSS Željezarom upravljali na štetu državnog budžeta i radnika, o čemu govore cifre o nerealizovanim investicijama, oproštenim doprinosima, izdatim garancijama.. Posebno je interesantan “pakt o nenapadanju” između dva strateška partnera?!
Nakon treće privatizacije, nekadašnji industrijski gigant otišao je pod stečaj, da bi, uoči parlamentarnih izbora 2012. godine, za 15,1 milion eura bio prodat Tosjali grupi iz Turske. Gospoda iz tadašnje Vlade su to nazvali „uspješnom privatizacijom i spasom za Nikšić“.
Tada hvaljeni strani partner ne samo da nije ispunio obećanja vezana za povećanje broja radnika sa 314 na 550 i investiciona ulaganja od 32 miliona eura, nego sa raspoloživom radnom snagom, evo već godinama, nastoji da uveća proizvodnju. Radnici rade u neprimjerenim uslovima, bez odgovarajuće zaštite na radu i do 15 sati dnevno. U pogonima fabrike život su izgubila dva radnika, a na desetine njih je povrijeđeno, od kojih su neki ostali trajni invalidi. Njihovi vapaji se čuju najdalje do fabričke kapije. Djeluje kao da nikoga nije briga za sadašnjih 270 radnika i za to što je Željezara „Toščelik“ na izdisaju. To je sudbina cijele crnogorske industrije!
Željezaru „Boris Kidrič“ su davno ožalile dvije-tri generacije njenih radnika, njihove porodice i pripadnici generacija koji pamte Nikšić kao razvijeni industrijski centar.
Bonus video:
