Baš je nekako bio čudan ovaj Veliki petak, kao da se ništa ne događa osim Hristovog raspeća. Koji god kanal okrenem, gdje god u laptop zabodem strelicu vidim samo - "Najtužniji dan u godini" i ofarbana jaja koja zrače radošću.
A onda, ispod tekstova koji se među sobom razlikuju taman koliko i jaja prije farbanja, bogougodna razmjena poruka. Nadmeću se četnici i komite ko će kome majku i oca na što morbidniji način...
Dobro, uključivali su se povremeno neki razumni ljudi pozivima na slogu i istog trenutka bivali ućutkani sa obje strane...
Više agresije i mržnje vidjela sam jedino prethodnog petka, kad su mase navalile da linčuju Dritana Abazovića zbog toga što vođi kavačkog klana remeti duševni mir...
* * *
Neće mi mlađi čitaoci vjerovati, ali ova zemlja je prije samo tri i po decenije bila - sasvim normalna. Farbala su se jaja i tada, ali čak ni na Vaskrs nijesu dosezala dalje od komšijskog dvorišta.
Komite su odavno s mirom počivale, i bukvalno i politički, a malobrojni preživjeli četnici pravili su se mrtvi. Što od stida, što strahujući od ostarjelih ali vrlo živahnih partizana i njihovih nasljednika u Centralnom komitetu...
Svjetovna vlast čestitala je isključivo sekularne praznike i to isključivo iz kabineta. Crkvena je svoje obaveze ispunjavala isključivo u hramovima, a ne na ulicama i u medijima. U njima je, jednom godišnje ili rjeđe, viđan samo mitropolit Danilo sa nekim od državnih glavara. Razumije se, isključivo povodom važnog datuma.
* * *
Jes' da su komunisti pretjerivali u praktičnoj razradi Marksove teze da je religija opijum za narod, ali obraćanje bogu preko crkve kao posrednika nije bilo zabranjeno. Niti je bilo kažnjivo, još od početka pedesetih, ni u jednoj od šest republika SFRJ.
Crnogorci su se, za svaki slučaj, ponašali kao da jeste. U crkve uglavnom nijesu ulazili, ali ulazna vrata jesu otvarali - za stoku.
Dobri poznavaoci crkvenih prilika kroz vjekove objašnjavali su to veoma specifičnom vjerskom tradicijom. Ona nije podrazumijevala gotovo nijedan od ovih rituala i obreda koje naprasno praktikuju potonjih decenija.
Nepoštovanje jedne druge tradicije - graditeljske - urnisalo je ne samo mnogobrojne seoske crkve nego i velike stare hramove koje bi svaki civilizovani ateista ili agnostik pokušao da sačuva makar kao spomenik kulture...
O obnovi hramova, ali isključivo iz tog spomeničkog ugla, učestalo je pisano početkom osamdesetih. Tek krajem te decenije u medijima je vaskrsnula i crkva u oba značenja - i kao zajednica vjernika i kao vjerska institucija...
Nažalost, vaskrsnula je i pogrešna politika. Svjetovna, duhovnom se ne bavim još otkako su gospodar i vladika Crnogorsku pravoslavnu crkvu registrovali kao NVO a ne vjersku zajednicu. I zauvijek joj oduzeli pravo da legalno vrati svoju imovinu. Zbog takve registracije ista prava na crnogorske hramove, odavde do Strazbura, mogu da polažu Stevova Alternativa, Daliborkin CGO i Mihailova CPC.
* * *
Napisah pogrešna politika, preblago i sasvim neprikladno. Nije propast Crne Gore počela greškom nego organizovanim zločinačkim poduhvatom. Mlađe generacije prepoznaju ga na maternjem kao "Srpski svet" ili - na njima bližem engleskom jeziku - pod imenom "Non pejper".
Moji ispisnici pamte ga kao "Treću Jugoslaviju" zbog koje je već vođen jedan balkanski rat. Uprkos tome što su imali dovoljno vremena za izučavanje svih detalja, i dalje ga pogrešno tumače.
Taj zločinački poduhvat jeste formalizovan 1992. u obliku tzv. SR Jugoslavije, ali ujedinjenje Crne Gore i Srbije nije bilo posljedica tzv. rata za mir nego njegov uzrok.
Znao je to svako ko je htio da zna i prije 1989. Može kolektivna aMNEzija da obuzme čak i svjedoke, ali dokumenta ostaju da svjedoče. Projekat "Treće Jugoslavije" lansiran je u Titogradu, upravo pod tim nazivom, mnogo prije Memoranduma u Beogradu.
Ta izvorna verzija "Srpskog sveta" ostala je u formi non pejpera sve do rata, a onda je za distribuciju na terenu zadužena teška artiljerija JNA.
* * *
Crnogorski doprinos "Srpskom svetu" ovjekovječen je na fotografijama i video-snimcima iz Dubrovnika i okoline. Šest mjeseci kasnije, to crnogorsko zastiđe ovjereno je na referendumu. Toliko transparentnom da se glasalo po gradskim kafanama i seoskim kućama, na haubama automobila i uličnim stablima...
Oni koje je Teren prepoznao mogli su da glasaju gdje god nađu zgodno mjesto, sve dok ne padnu s nogu. Tako je postignuta ne samo dvotrećinska izlaznost, nego i skoro stoprocentna (95,96 posto) podrška kineskoj kopiji Podgoričke skupštine.
- Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele - pitalo je mlado, lijepo i pametno rukovodstvo svoje podanike, nakon što ih je prethodno potpuno raspametilo sramotnom pogibijom na tuđoj teritoriji i siromaštvom na domicilnoj.
* * *
Bila je to, nakon rata za mir, najmonstruoznija prevara depeesa.
Prvo, zato što je mala Crna Gora suverenost izgubila u januaru 1989, a ni velikoj Srbiji još od 1987. nije polazilo za rukom da svoj suverenitet spasi od svog suverena.
Drugo, ravnopravnost sa deset puta jačom i većom državom nije bila moguća čak ni teorijski.
Treća prevara krila se iza besmislene konstrukcije "koje to budu željele". Znalo se odranije da neće željeti nijedna: Sloveniju i Hrvatsku već je priznala Evropska zajednica, BiH je najavila otcjepljenje, a godinu ranije razdružena Makedonija upravo je ispraćala posljednje ostatke JNA.
Da li je Srbija tada željela da ostane s nama? E, to nikad nećemo saznati jer je vlast u toj republici bila jedina koja je svojim stanovnicima uskratila pravo na referendum.
* * *
Ono što jesmo znali danas malo ko pominje - referendum 1992. nije bojkotovao samo Liberalni savez sa ostalim borcima za nezavisnu Crnu Goru, nego i najveća i najjača partija crnogorskih Srba - Narodna stranka.
Ne pamtim da li je tada nastao njen čuveni slogan "Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad", ali se odlično sjećam borbe narodnjaka za očuvanje crnogorske državnosti...
Ne dao bog da je neko u Skupštini smio pomenut' Draganu Šoću i ostalim poslanicima da im je matična država Srbija, a kamoli da oni sami nešto slično izgovore...
Tada su, u stvari, udareni temelji Narodne sloge, koalicije LSCG i NS koja je stvorena četiri godine kasnije. Formalno - zbog obaranja depeesa sa vlasti, suštinski - zbog mirenja Crnogoraca i Srba zavađenih politikom te vlasti.
Bilo je to doba mudrih lidera i isto takvih poslanika. Liše depeesovaca kojima nije preostalo ništa drugo osim da pokradu izbore. Nacionalne podjele bile su temelj njihove vladavine i najkraći put do glavnog cilja - imovine.
Cilj sadašnjeg podgrijavanja tih podjela jeste očuvanje te imovine. Pobjednici izbora, saučestvujući u podjelama svjesno ili nesvjesno, samo olakšavaju bivšem režimu put ka tom cilju...
* * *
Tu jednostavnu istinu nova vlast odbija da prihvati od dana kad se prihvatila novog posla. Ne shvatajući da krivicu za odlaganje suštinskih promjena, što god opozicija radila i kako god se ponašala, snose isključivo izvršna i zakonodavna vlast.
Obje su obećale da će početi od zakona o oduzimanju opljačkane imovine, o promjenama u tužilaštvu koje će lopove i ostale kriminalce smjestiti u zatvor, o lustraciji koja će sa javne scene počistiti sve progonitelje nevinih ljudi...
Umjesto toga, dobili smo izmjene Zakona o vjerskim zajednicama, nacrt temeljnog ugovora sa najvećom među njima i - podjele kojima se kraj ne nazire...
To što tragične posljedice trodecenijske autokratske vladavine ponekad poprimaju karikaturalni oblik, više nije za smijeh. Zemlji u kojoj se premijer svojim građanima ne obraća iz svog kabineta nego iz svoje crkve ne piše se nimalo dobro.
* * *
- Život svakog čovjeka kreće se od Cvijeti, kada je naš Gospod ušao u Jerusalim, a posebno se iskazuje kroz Strasnu nedjelju, kada Gospoda izdaju najbliži, ostali ga razapnu i da nema svega toga, onda bi to bio samo ovaj naš mrtvi život. Međutim, poslije dolazi najznačajniji, najveći praznik, a to je Vaskrsenje - vratio nas je premijer Zdravko Krivokapić u pretpolitičko doba crnogorskog vladikata.
Je li ovo moguće, čitam i pokušavam da shvatim je li se on ovo uživio u ulogu rečenog gospoda kojega izdaju najbliži ili je samo pogrešno protumačio monolog vladike Danila "neka bude što biti ne može"...
A ne može biti da predsjednik Vlade koja je zadužena za unutrašnju i spoljnu politiku preuzme zaduženja lokalnog sveštenika.
Niti je bivalo da nam onaj ko je zadužen da jača pravnu državu objašnjava kako bolji život počinje od Cvijeti, preko Jerusalima do Strasne nedjelje, a ne od borbe protiv kriminala i korupcije, preko sprovođenja zakona, do slobode, pravde i jednakosti svih u Crnoj Gori.
Je li realno da ni nakon šest mjeseci čovjek ne shvata da nije izabran za prvosveštenika koji treba da nam obećava vječni život, nego za prvog ministra čija je obaveza da nam tokom ovog zemaljskog omogući pošten rad, humano liječenje, zdravo obrazovanje, dobru knjigu i...
I, prije svega toga, slobodu izbora koja isključuje obavezu da vjerujemo i garantuje pravo da sumnjamo. U gospoda boga i sve druge.
I premijera, prije svih...
P. S. Zastrašujuća je bila i sedmica prije Strasne. Toliko mržnje prema jednom čovjeku i toliko strasti da se razapne mladi političar nije prokuljalo još od priprema za ubistvo srpskog premijera. Dritan Abazović bio je tada maloljetan, zato mu može bit' da govori kako ne strahuje od ubistva. Ja, nažalost, nijesam i dobro pamtim iste riječi Zorana Đinđića!
Bonus video:
