Paščad

Posljednji izbori u četiri crnogorske opštine, mahom nezaposlene i tranziciono oštećene, pokrenuli su neočekivano veliki porast govora mržnje, žestokih optužbi i omalovažavanja primordijalnog tipa, sa snažno oživljenim stereotipima i teškim predrasudama. Bez želje da se primjeri govora mržnje rangiraju po „težini“, posebno su intrigantna dva primjera, koja na pomalo metaforičan način govore o stanju političke s(a)vjesti, ali i o ulozi i značaju kritike od strane opozicije i medija u „modernoj“ Crnoj Gori.

Prvi primjer je omalovažavanje političkog protivnika zbog njegovog fizičkog izgleda i konstitucije, a glasi: „Demagog, valjda zbog svoje nedostatne konstitucije, jedva viri iza govornice i stalno poziva na dvoboje“. U političkom diskursu nije baš uputno da se fizički izgled, u ovom slučaju činjenica da je neko niskog rasta, obilježava kao uzrok negativnih osobina. Gotovo da se preplašite videći kako vaša djeca ne dostižu dvometrašku visinu, podozrijevajući da u ovakvoj zajednici to može biti ozbiljan hendikep.

Crnogorci tradicionalno cijene ljepotu i stasitost. O tome govori i naša raskošna nošnja, za koju je trošeno čitavo bogatstvo i koja je bez žaljenja sahranjivana sa onim ko ju je nosio. Još zanimljivije su monografije o našim znamenitim ličnostima, u kojima po pravilu dominiraju zapisi stranaca o njihovoj ljepoti i visini. Prednjače zapisi o Petru Prvom i vladici Radu, čije „dvometraštvo“ još nadahnjuje generacije, muškarce i žene, pa bogme i jednu Isidoru Sekulić. Za razliku od dvojice znamenitih vladika, Danilo-Zeko je imao drugačiji stas i izgled, a nije se visinom proslavio ni kralj Nikola. Zato se u „crticama“ o ovim ličnostima to ne ističe, ali priča opet oživljava u nalazima fizičkih antropologa koji u visini Crnogoraca nalaze tragove njihovog drugačijeg, neslovenskog, porijekla.

Oduvijek je sve što ima veze sa izgledom doprinosilo boljim mogućnostima pojedinca. U pitanju je oblik diskriminacije poznat kao lukizam. Vebsterov rječnik ga definiše kao predrasude ili diskriminaciju zasnovanu na fizičkom izgledu, a naročito fizičkom izgledu za koji se vjeruje da ne ispunjava društvene pojmove lepote. U zakonskim regulativama, po pravilu, nema odgovarajućih kazni zbog lukizma, jer ga se gotovo nemoguće osloboditi. „Posisali“ smo ga s prvim bajkama o lijepim i dobrim prinčevima i princezama i njihovim ružnim i zlim neprijateljima. Nekada je otpor lukzimu pružala religija, ali se to vremenom pretvorilo u otpor prema tijelu i seksualnosti, što je izazvalo još teže oblike diskriminacije. Zato su jedini način borbe protiv lukizma kulturni resursi koji će sprečavati ljude da se osjećaju krivim zbog onoga za šta nisu odgovorni - zbog svoje visine, izgleda, zdravlja ili genetike. Najzad, ako ne možemo ukinuti diskriminaciju na osnovu lukizma, najmanje što možemo učiniti je da se osjetimo krivim kada nekoga „optužimo“ što nije visok dva metra i da je zbog toga loš čovjek ili političar. To među prvima moraju znati i bivše i sadašnje vođe država, čelnici pokreta i političkih partija.

Druga znakovita izjava, iako usmjerena na političku partiju, neizostavno vodi i do medija kao „pasa čuvara zakona“ (watchdogs), a glasi: „Kada bi se čovjek saginjao da baci kamen na svako pašče koje na njega laje, ne bi nigdje stigao“. Pripisana je narodu (uostalom, narod - to sam ja!), umjesto Dostojevskom („Ako si se uputio prema cilju i putem počeo da zastajkuješ i kamenjem gađaš svakog psa koja na tebe laje, nikada nećeš stići na cilj“).

Jednostavnim upoređivanjem ovih iskaza, jasno je da je iz prvog iščezla riječ cilj, dok su psi postali paščad. Zastajkivanja nema, a saginjanje ne dolazi u obzir. U svijetu bez cilja, u kojem se ljudi dijele na Nas i na paščad, na nas visoke i dobre i one niske i loše, nema prostora za sreću i zajedništvo. Zbog toga su ovi lokalni izbori iz ljudi izvukli ono najgore i jasno pokazali da crnogorsko društvo, umjesto da ide ka većem društvenom prosperitetu, iznova tone u metastaze svih mogućih podjela. Zato nije čudno što smo mi država sa prevelikim udjelom nasilja nad ženama, zemlja selektivnih pobačaja (još kad bismo mogli odrediti visinu nerođenog dječaka!), deklarativno građansko, a u stvari plemensko, primordijalno društvo ljudi koji su „odijela zamijenili gunjevima i toljagama“, kako reče jedan budvanski odbornik.

Ono što spaja opoziciju i novinarstvo je činjenica da bi i jedni i drugi morali biti „psi čuvari“ demokratije. Novinari po definiciji, a opozicionari po mjeri ideologije i etičkih vrijednosti koje zastupaju. I jedni i drugi bi morali da ukazuju na nepravilnosti i zloupotrebe moći u sistemu, da razotkrivaju različita ogrešenja elite na vlasti, da daju glas žrtvama i pozivaju na odgovornost počinitelje raznih zloupotreba.

Nažalost, u modernom društvu se pokazalo da nema idealnog novinarstva i razgolićeni su mnogi primjeri „srastanja“ medija i centara ekonomske moći. Nije ni svakoj opozicionoj partiji na duši etička vertikala, već veoma često gola moć. I jedne i druge primjere treba razotkrivati i iznositi pred sud javnosti. Ali, kakva može biti javnost u državi u kojoj čelnici ni po koju cijenu ne priznaju pravo „pasa čuvara“ demokratije, već u njima vide samo i isključivo paščad.

Još je i dobro što se u jeku ove izborne kampanje, uz sve uvrede i nasilje, nije posegnulo za kineskom poslovicom da „Pas koji laje nije dobro kuvan“.

Autorka je profesorica književnosti