Ovoga Đurđevog dana, obreo sam se, nakon nekoliko godina izbivanja na porodičnoj baštini u Tivtu. Nisam bio ni svjestan koliko sam poželio čemprese, masline, palme i miris mora koje maestral donosi u njihove krošnje. Ali ne i vrbe. Njih nisam nimalo poželio. Ne samo zato što me nesretno slovensko ime za Salix babylonica uvijek asocira na maglu, žalost i smrt, nego jer me na bilbordu u prađedovskoj Sutorini, kod Herceg Novog dočekalo u vrlo poznatoj kombinaciji sa etnonimom “Srbi”. Autori? Neobično hrabri klovnovi koji se nazivaju “komiti”, to jest ona vrsta muškaraca sa nezgodnom navikom da vlastiti narod brane od istog tog naroda, bez obzira svete li kneza Lazara, kralja Nikolu, Kosovo, Božićni ustanak, Markove konake, tako što uriniraju po crkvama, pišu huškačke grafite po džamijama, bljuju nekontrolisanu mržnju po društvenim mrežama, ukratko rade sve ono što jednog dana treba da pređe u istinsko vješanje, klanje i spaljivanje ili najokrutnije ponižavanje ljudskih bića.
O Đurđevu danu oko vatre se okupilo staro društvo. Mnoge od njih nisam ni vidio ni čuo godinama. Rani suton, umireni maestral još polako pirka, kudrava štenad skakuću oko nas proseći komadić roštiljske kobasice. Kada da se, na trenutak bezvremenost izlila u linearno vrijeme i podsjetila nas da drugi nisu samo satrovski pakao, nego, s bezvremena na bezvrijeme čak i raj. “Ja mislim da su većina ljudi samo obični ljudi koji tako žele doživljavati druge ljude, oni kojima je Srbin, Hrvat, Crnogorac, nebitna stvar, samo da ta zajebana manjina kretena uvijek nametne svoje. To je tako lako za shvatiti, ne znam zašto je ljudima to tako teško.”, reče stari drug. Inače mrzim ulogu đavoljeg advokata, ali mi se u tom trenutku otela parafraza Njegoša: “Bismo… al’ ne može!”
Ne može, jer su kreteni nasilni, a nasilje i strah od nasilja i dalje kontroliše prilike u svijetu. A većina ljudi nasilje ili cijeni, ili ga se boji, ili se prema njemu postavlja linijom manjeg otpora, a svi skupa stanje poslije izvršenog nasilja prihvata kao riješenu stvar. Zašto je to tako? Pojednostavljeno rečeno, onoga čija je sila ili koji je može unajmiti, toga su i resursi, koga su resursi toga je proizvodnja, koga je proizvodnja, toga je i tržište, a budući da smo odbacivanje kapitalizma i ekonomije profita odbacili kao ludost, živimo u svijetu hijerarhije siledžijstva, koja još, unekoliko, funkcioniše kao nacionalne države, koje potrebuju više ili manje ozbiljne nacionalne identitete. Kako su zemlje proizašle iz nekadašnje jugoslovenske civilizacije na dnu te paklene piramide, nikakvo čudo da je krvološtvo priklanjanja nasilju velikih igrača kod nas uveliko transparentnije i na zajedničku propast, koja se, potom, klijentilističkoj sirotinji predstavlja kao borba za državu i/ili vijekovni identitet. A sirotinji je lakše vjerovati da je to istina, nego da je predodređena za iživljavanje.
Eto, zašto su oni koji pišu grafite poput “Srbe na vrbe”, mokre po crkvenim portama, a ženama su se, pijani ili tijezni u stanju obraćati sa “šuti droljo srpska” uvijek u prednosti. Jer se nasilje isplati. I pošto se isplati u doslovnom značenju tog glagola, bitnije je, čak i u maloj Crnoj Gori ko je Srbin, a ko Crngorac, ili koja već od kombinacija prema posljednjem popisu, nego bilo šta drugo. A to je i zato jer države koje su još manje od onih malih, htjele to ili ne, predstavljaju slivnik za najsmrdljivije izlučevine iz komšiluka. Pa bez obzira radilo se o Srbiji, Albaniji ili raznim odvodima iz Bosne i Hercegovine. Stoga nije lako politici koja neće siledžijski, pa makar dobijala na izborima. Treba svu energiju trideset godina ulaganu u nasilje i omrazu negdje drugo kanalisati, a to nije nimalo lako u evropskom poretku u kojem je nacional-šovinizam odbačen samo prividno, dok je iza raznih kulisa pristojnog ophođenja i “evropskih vrijednosti” življi nego ikad.
Ne znam kako se Demokrate i ostali “ni lijevo ni desno ljudi” u Herceg Novom i dalje koji brišu, a ne pišu koljačke parole misle isključivo pristojnošću nositi s tim, ali svejedno ne mogu skrivati radost jer su u prađedovini na Dan pobjede nad fašizmom pobijedili baš oni. Jer tako je malo političkih snaga, od Podgorice, preko Sarajeva i Beograda koje nisu bazirani na ljotićevštini, ravnogorstvu, mladomuslimanstvu, dukljanizmu, ustaštvu i ostalom talogu ništavila dovezenog sa ludačkih deponija psihopatološkog ideološkog ludila. Jer nije nikakva slučajnost da i Đukanovićev i Vučić/Dodikov režim miješaju ono što se miješati ne može. Prvi Sekulu Drljevića, Krsta Zrnova i Ljubu Ćupića, a drugi dan pobjede antihitlerovske koalicije perfidno garniraju proravnogorskim govorima i ljotićevskim recitacijama. A to ne rade samo zbog toga što su, suštinski, jedan te isti režim, već i zbog toga što je amoralna intelektualna zapuštenost neophodan temelj svake klanice, mentalne i fizičke i u tome će jedni drugima uvijek biti od pomoći. Kada je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, davno, prije gotovo 600 godina osnovao Herceg Novi, nazvao ga je Sveti Stefan, po prvom đakonu jerusalimske hrišćanske zajednice, koji je kamenovan zbog tvrdnje da vidi Isusa s desne strane Boga, istog onog Isusa koji je govorio da niko bez saosjećanja prema onom najmanjem, progonjenom i omalovaženom kao što je i sam bio neće ući u nebesko carstvo. Svakako da je slučajnost što ona vrba za vješanje nosi ime babylonica, vavilonska, kao što nema sumnje i da će kamenje letjeti sa svih strana na one koji su protiv takve zlokobne matrice. Ali nemam sumnje da će istinska Crna Gora izdržati. Mora. Nema druge. Jer je trenutno okružena vrbovom šumom vladajućih ideologija, na čijim granama se tužno klate iskasapljeni mentalni leševi onih koji su poklekli.
Bonus video:
