Zaboravimo, makar na trenutak, ako je to moguće, sve gadosti i perverzije koje se gomilaju oko nas. Za gadosti i perverzije, i uopšte, sve tradicionalne forme nakaradnosti, očito ne važe pravila o distanci, oni su, bar kod nas, uvijek “na gomilu”.
Dakle, prepustimo sopstvenim demonima novoizabranog gradonačelnika koji slavi uz četničke pjesme, dok se istovremeno na odgovornost poziva nastavnica koja je djecu izvela na antifašističku šetnju SUBNOR-a. Ne osvrćimo se na svakodnevni teatar jednog drugog, staroizabranog gradonačelnika. Banalnost je uvijek samozaljubljena. Zaboravimo, a nije da sve to nije povezano, i da je u Srbiji reverzija otišla toliko daleko da se Dan Pobjede nad fašizmom slavi uz ljotićevske koračnice. Ne postoji eksplicitnija slika poraza evropejske i moderne Srbije.
Zaboravimo i nezaboravno: crnogorski prođukanovićevski mediji već drugi put u relativno kratkom vremenu objavljuju jasan stav da treba reći NE antifašizmu (!?)… Neko će reći neće jezik nako pravo, a neko će reći da je to jasna (da li i razumljiva?) omaška nekog urednika, ali, nisu ni te omaške bez nekog vraga. Inercija koja dopušta ovakve gluposti, obično jeste važan saveznik rađajućeg fašizma.
Sve to zaboravimo (uključujući i bisere ministra Mitrovića), u slatkom iščekivanju novih premijerovih metafizičkih izbačaja… A, umjesto toga, pogledajmo nešto lijepo i neutralno. Kao cvijeće, recimo.
Odista, lijepo je izgledao podgorički Trg Nezavisnosti prekriven raznobojnim cvijećem… (Moja generacija se sjeća vremena kada je ovaj trg bio samo veliki parking - a ovaj grad samo golema spavaonica). Na trenutak ste, u sred Podgorice, mogli pomisliti na amsterdamski market cvijeća (Bloemenmarket) ili neko slično mjesto u onim djelovima svijeta koji su se odavno kvalifikovali za normalnost.
Ideja je bila prava i dopadljiva - nakon koncerta u čast Dana Evrope, ljudi će svečarsku atmosferu (pod sjenom pandemije) zapamtiti po tome što će po jednu saksiju, po jedan komadić biljnog tepiha koji je danima prekrivao trg, odnijeti kući. Jedan evropski detalj, poklon, a zapravo sitnica koja, kako to često biva sa sitnicama, podsjeća na nešto mnogo veće.
Ta lijepa ideja, kako je nazvasmo, koja je trebalo da učini da u mnogim domovima podgoričkim procvjeta evropska svijest i duh, makar dok je saksija živa, pretvorio se u - golemu suprotnost. Tradicionalna crnogorska drača je raznijela u paramparčad to evropsko, dekadentno i šareno cvijeće… Plemenita namjera organizatora pokazala se kao isuviše izazovna prilika za zamah hajdučko-preduzetničkog duha, karakterističnog za crnogorsku privredu XVII, XVIII i XIX vijeka: otimačina i prevara… Kažu da su ljudi parkirali kola blizu trga i da su nosili koliko mogu ponijeti cvijeća da pune gepeke. Što će da rade s tim i tolikim cvijećem, nemam ideju. Hoće li svi najednom da prodaju cvijeće koje je dijeljeno na poklon? Dešava li se što slično i sa drugim evropskim “poklonima”, manje simboličnim i kudikamo vrednijim? Kad se ovako čerupa cvijeće, zamislite što se činjelo od donacija, samo što je krug izvođača radova tada izvjesno bio znatno ekskluzivniji.
Na kraju je nesputani duh grabeža učinio da koncert nije ni održan. Umjesto evropske ideje, na trgu je apsolutno trijumfovala balkanska praksa. Nepromjenjiva. Odsustvo muzike: zvuci grabeža.
Tih dana, u jednom podgoričkom školskom dvorištu dva su odrasla muškarca napala osnovca. Jurili su ga da mu otmu telefon.
Uvijek smo nekako vjerovali da su školska dvorišta isključivo prostor nevinosti i bezbrižnosti.
Sve je to povezano - dok svakodnevno gledamo beznačajne likove kako lupaju gluposti - prostor oko nas se mijenja na nezamisliv način. Ovakvi događaji, tzv. sitnice, ponekad to najjasnije pokazuju. To je suštinski problem, važniji svih naših nadgornjavanja.
Bonus video:
