Australijanac Greg Barns, bar se tako priča, je u ljeto 2019. godine tadašnjem američkom predsjedniku Trampu dao ideju da kupi Grenland. Iako, ovaj dio priče zapravo nije dokaziv, dokumentovano je da je preduzetnik i geolog Barns u julu te godine imao poduže konsultacije sa nizom eksperata u Bijeloj kući o onome što je otkrio na jugu Grenlanda. A to su bile zalihe takozvanih “rijetkih zemljanih metala” koje bi od udaljenog arktičkog zaleđenog ostrva mogle da naprave svjetskog džina u eksploataciji takvih metala, kako je Barns oduševljeno rekao. I to na globalnom nivou.
Njegove riječi očigledno nisu ostale bez efekta. Neposredno nakon toga Barns je pratio Karlu Sands, američku ambasadorku u Kraljevini Danskoj, u obilasku lokacije na kojoj njegova kompanija "Tanbreez" želi da iskopava relevantne minerale. A američka geološka uprava USGS je koliko odmah poslala čitavu ekspediciju sa zadatkom da mjesec dana izučava ovaj prostor na Grenlandu - ostrvu koje je i dalje u vlasništvu Danske.
Značajan potencijal
Ime firme "Tanbreez" govori i šta se nalazi u rudniku u Grenlandu: tantal (Ta), niobijum (Nb), rijetki zemljani elementi (REE) i cirkonijum (Zr). Tantal je tražen u brojnim oblastima mikroelektronike, a niobijum u legurama za specijalni čelik. Rijetki zemljani metali potrebni su za niz visokotehnoloških proizvoda, od čistih tehnologija do vojne primjene. Cirkonijum se, pak, nalazi u postrojenjima za nuklearnu energiju ili se legira sa niobijumom kao superprovodni materijal. Drugim riječima, područja koja imaju sve veći značaj u budućoj zelenoj i elektrifikovanoj ekonomiji. I ona koja imaju posebnu stratešku vrijednost za industriju naoružanja.
Kada Barns kaže da je masiv Kringlerne, nedaleko od grenlandskog naselja Narsak na samom jugu ostrva, jedno od deset najvažnijih još nerazvijenih nalazišta za strateške sirovine na svijetu, onda tu naravno postoji dobra količina ličnog marketinga - na kraju krajeva, on je sa “Tanbreezom” vlasnik tapije na eksploataciju. Pored toga, i činjenica da je do sada u svoju kompaniju uložio oko 50 miliona dolara sopstvenih sredstava, izbjegavajući kredite, sugeriše da Barns i te kako vjeruje u svijetlu budućnost ovog projekta.
U pogledu potencijala, sigurno da on ni najmanje ne griješi. Za ležište Kringlerne očekuje se proizvodnja oko 3.000 tona oksida rijetke zemlje, što bi odgovaralo 60% trenutne godišnje potražnje u Evropi. Ali čak i korpus Kringlerne je ništa u poređenju sa masivom Kvanefjeld, takođe nedaleko od Narsaka, koji je dio iste geološke formacije - naime tzv. intruzije Ilimausak. Kvanefjeld (ili Kuannersuit na inuitskom jeziku) mogao bi da proizvede 25.000 tona oksida rijetke zemlje godišnje, pri čemu se svjetska proizvodnja trenutno kreće na oko 240.000 tona.
I u projektu Kvanefjeld sve konce u rukama drži jedna firma iz Australije - “Greenland Minerals”. Ona, međutim, ima velikih političkih problema, jer su na izborima za grenlandski parlament pobijedile dvije stranke koje su željele da spriječe ovaj projekat. Razlog je što ruda u masivu Kvanefjeld, za razliku od Kringlerna, sadrži i radioaktivne elemente uranijum i torijum. Budući da je rudnik udaljen samo nekoliko kilometara od grada Narsak - a nakon ekstrakcije koncentrata rijetke zemlje nastaje značajna količina rudnog otpada - postoji bojazan da će to, uz prašinu sa površinskog kopa, predstavljati veliki ekološki problem. Uprkos primamljivo visokom nivou ove strane investicije i ogromnom broju novih radnih mjesta, projekat Kvanefjeld je naišao na široko rasprostranjeno lokalno protivljenje.
Sa Kinom ili bez nje?
"Tanbreez" ovaj problem nema, a i u još jednom pogledu postupa drugačije: dok je kineska kompanija “Shenghe Resources” temeljni akcionar (sa 10% udjela) i strateški partner u “Greenland Minerals”, Greg Barnes se eksplicitno kloni Kine - zemlje koja kontroliše oko 60% svjetskog tržišta u eksploataciji “rijetke zemlje”, a preradu koncentrata ove rude u separirane metale trenutno praktično 100% kontroliše.
“Tanbreez” se nada da je ovom strategijom pogodio duh vremena. Jer skoro totalnu zavisnost svijeta od Kine u proizvodima koji postaju sve važniji za različita područja civilne i vojne visoke tehnologije, u SAD, EU, Japanu i Južnoj Koreji smatraju sve problematičnijom. Pogotovo što je Kina svjesna značaja svoje pozicije i ne ustručava se da je iskoristi kao polugu za ucjenjivanja.
Tako je npr. Peking 2010. godine nametnuo prema Japanu izvozna ograničenja, što je prouzrokovalo eksploziju cijena prerađevina od “rijetke zemlje”. A odnedavno je Kina ogroman dio produkcije prosto ostavila kući, za sopstvene potrebe. Čak i ako bi to trebalo da znači da bi Kina radije proizvodila i izvozila kvalitetniju robu (poput magneta) umjesto dosadašnjih poluproizvoda, to pokazuje kako Peking svojom kvazi-monopolskom pozicijom može uticati na međunarodno tržište.
U današnjoj konstelaciji Kina ima potencijal da koristi “rijetke zemlje” kao političko sredstvo, rekao je nedavno Jesper Zeuten, profesor političkih nauka sa Univerziteta u Aalborgu, na veb-seminaru koji je organizovao danski Institut za međunarodne studije.
Zabrinutost Pentagona
Stvaranje sopstvenog lanca vrijednosti za “rijetke zemlje” od rudnika do krajnjeg proizvoda dobilo je stoga na hitnosti i u Vašingtonu i Briselu. Na primjer, SAD su zabrinute zbog dostupnosti prerađenih kritičnih sirovina za svoj visokotehnološki program naoružanja. Čak i ako se radi samo o djeliću koji se koristi u elektromobilnosti ili vjetroturbinama, na primjer, SAD ne žele da se izlažu riziku nemogućnosti pristupa materijalu.
Zbog toga podršku Pentagona dobijaju kako ponovo otvoreni rudnik Mountain Pass u Kaliforniji - gdje takođe treba da bude izgrađena fabrika za preradu - tako i australijska rudarska kompanija “Linas”, koja namjerava da izgradi instalaciju za oplemenjivanje lake i teške “rijetke zemlje” u Teksasu.
A što se tiče Evrope, Per Kalvig iz Geološkog instituta za Dansku i Grenland (GEUS) problem vidi u relativno ograničenoj potražnji za metalima iz “rijetke zemlje”. Da bi se isplatilo uzeti obradu u svoje ruke, određeni obim i garantovane mogućnosti prodaje presudni su kriterijum. Pri čemu se radi o širokom spektru branši. Prodaja magneta, koliko god važna bila, sama po sebi nije dovoljna.
Izazov Zapada
Obrada “rijetke zemlje” je teška i skupa jer je jako kompleksna. Svaki rudnik isporučuje koncentrat različitog sastava, što zahtijeva individualizovane procese odvajanja. Veliki dio inženjerskog znanja vezanog za ovu tehnologiju sada je koncentrisan u Kini i morao bi da se izgradi negdje drugdje. Što je logika koja se krije iza kooperacije “Greenland Minervas” i kineske “Shenghe Resources”, kompanije sa velikim iskustvom i odličnim kontaktima u ovoj oblasti. Ako se, pak, konkurent “Tanbreez” sada fokusira na SAD i EU, to ima smisla i razumljivo je iz geostrateške perspektive. Ali strukture za to moraju se prvo izgraditi.
Usko grlo za Zapad kod metala iz “rijetke zemlje” ne leži samo u dostupnosti sirovina per se, nego u njihovoj preradi u industrijski upotrebljive poluproizvode. Prema konzervativnoj procjeni US Geological Survey 2019, poznate globalne rezerve koncentrata “rijetke zemlje” iznose oko 120 miliona tona. Čak i ako pretpostavimo da se globalna godišnja potrošnja udvostruči na oko 500.000 tona, to bi bilo dovoljno za preko 200 godina, kaže danski geolog Kalvig. Drugim riječima, to znači da međunarodnom tržištu nije nužno potrebna realizacija svakog od 15 rudarskih projekata, koji se trenutno pokreću van Kine da bi se zadovoljila potražnja.
Ako se vjetrovi u grenlandskoj politici za nekoliko godina ponovo okrenu u korist Kvanefjelda, moglo bi to biti prekasno za ovaj mamutski projekat: ako se pokaže da tržište zaista ide ka višku ponude. S druge strane, kod “Tanbreeza” izgleda bolje: od prošlog septembra, vlasnik Greg Barns potpisane koncesije za ovaj rudnik ima u rukama. Za njega je sada presudno da se uspostavi i lanac stvaranja vrijednosti izvan Kine - na kome se zasniva sva njegova strategija.
(Neue Zürcher Zeitung - NZZ)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
