Svakom politički pismenom i prosječno obaviještenom građaninu male Crne Gore i velike Srbije je jasno da AV nastavlja sa otvorenim miješanjem u unutrašnje stvari susjedne države, da je ovog puta čak pokušao svojevrsni državni udar, ali za neupućene ili naivne, da pojasnim.
Sve je počelo tvitom Vučićeve marionete iz Demokratskog fronta Milana Kneževića koji je uoči julijanskog Uskrsa, ničim izazvan, prozvao premijera Krivokapića što ne potpisuje Temeljni ugovor, koji, vruć i tek ispečen u rerni Nikole Selakovića, jedva čeka ovjeru od strane crnogorske države. Javnost je i u maloj Crnoj Gori i u velikoj Srbiji bila zatečena. Ni sama Vlada u Podgorici (liše premijera), ni najveći dio parlamentarne većine, o opoziciji da ne govorim, nije znao ništa o pripremljenom dokumentu. Krivokapić se nevješto branio riječima da će brzo nakon praznika sve biti završeno, pozivajući u pomoć novopečenog patrijarha Porfirija sa kojim je razgovarao kako bi našli slobodan termin.
Bilo je, dakle, već tada jasno da je Vučić pokrenuo mašineriju ne bi li preko pitanja Temeljnog ugovora i izbora nasljednika mitropolita Amfilohija još jednom ozbiljno destabilizovao crnogorsku Vladu, eventualno doveo i do njenog pada. Nikola Selaković, Vučićev ministar za crnogorsku Elektoprivredu, Demokratski front i Crkvu, bio je samo koordinator takvog poduhvata.
Ono što se prije par nedjelja pretpostavljalo, da ishitreno izvlačenje iz fioke Temeljnog ugovora ima veze sa izborom novog mitropolita, nakon prekjučerašnjih dešavanja je postalo kristalno jasno.
Naime, sve je počelo na premijerskom satu, sačekušom za Krivokapića. Izvođač radova - majstor zanata, usavršavan na akademiji Jedinstvene Rusije, Milan Knežević. Dan prije toga topli zec za premijera - egzekutor pitomac Stiva Benona, Nebojša Medojević. Da li je i upad osobe V.Z. u dvorište, a potom i prepad na vrata, porodične kuće premijera dio istog scenarija - ne bi me začudilo. Ali, i bez toga, odabrana meta je očito više dana koordinirano targetirana da bi u srijedu popodne, izgaženom i izranjavanom Krivokapiću bio ispostavljen ultimatum. Ili potpis Temeljnog ugovora u Beogradu ili ništa od izbora Joanikija za mitropolita. Vučićev Sputnjik zvani Tanjug pušta brejking njuz da crnogorski premijer dolazi u Beograd i sa patrijarhom potpisuje Ugovor. Još Informer, Novosti i Borba nijesu stigli da to razglase, a reportažna kola Sputnjika, to jest Tanjuga, bila su ispred Patrijaršije, spremna da uslikaju svečani čin.
Nakon konsultacija sa potpredsjednikom Abazovićem i šefom parlamenta Bečićem, Krivokapić zaključuje da bi prihvatanje Vučićeve igre dovelo ne samo do pada Vlade već i do ozbiljnije destabilizacije Crne Gore. Premijer je jednostavno morao da pokaže zvaničnom Beogradu kako Crna Gora ipak nije Sjeverna Mitrovica, ni Republika Srpska, ni 27. izborna jedinica. Mogu zamisliti kako je Vučić vrištao na Selakovića, a ovaj na Mandića, Kneževića i Medojevića kada je pročitao Krivokapićev tvit da dolazi u Beograd kako bi patrijarhu Porfiriju prenio želje naroda da Joanikije bude ustoličen za mitropolita i da Temeljni ugovor bude potpisan 30. oktobra, na godišnjicu upokojenja mitropolita Amfilohija.
Razočarenje se jasno vidjelo iz saopštenja vrha SPC, puštenog pred ponoć, nakon odlaska Krivokapića iz Beograda. Kao da ga je pisao Vulin ili onaj Vujović, najpoznatiji pisac saopštenja iz budvanskog DF-a. Vrh SPC, tako snishodljiv prema gospodaru Vučiću, pamfletom optužuje crnogorskog premijera za izigrano povjerenje i odustajanje od potpisivanja Temeljnog ugovora! Iako je suština sasvim suprotna - radilo se o ultimatumu predsjednika Srbije ispostavljenom Vladi susjedne države. I sve to zloupotrebom Crkve i patrijarha koji je očito pion u rukama mračnog oficira Irineja Bulovića. Cilj je bio jasan - da se kroz koncesiju u vidu izbora vladike Joanikija za novog mitroplita MCP, u stvari i taj Amfilohijev nasljednik ali i premijer i Vlada Crne Gore svedu na njegove marionete. Nalik Mandiću, Kneževiću i Medojeviću. I da ne nabrajam ostatak iz vrha rentiranog DF-a. Da su pristali na takav scenario Krivokapić, Bečić i Abazović bi zakucali klin u kovčeg upokojene crnogorske države. Ovako, uradili su ono što je bilo neophodno.
S druge strane, žao mi je Vučića. Baš se potrudio ovog puta da poentira. Ali, kako sam već napisao - on nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje. Očito, nema mira ni Crnoj Gori, ni regionu dok AV ne odstupi. A to se neće desiti dok ne bude politički poražen i dok se ne penzioniše. Znači, ćeraćemo se još.
Bonus video:
