Vole ljudi da se frljakaju terminima. Samo lete etikete. Lupiš, “fašista“ ili “izdajnik“. Ne moraš da dokazuješ, samo optužiš, proći će. Društvene mreže prednjače u toj igri. Postoji džak uvreda, samo zagrabiš rukom pa što ispadne, nije važno da li odgovara. Tako u krug.
Ako se neko ne igra sa terminom “fašizam“, to su dvije države koje su se žestoko opekle, Austrija i Njemačka. Ne daju da priviri, oprezno postupaju. Kad je Handke proglašen za “nobelovca“, mnogi su ga optuživali, dizali glas da je pogrešan tip dobio nagradu. Pljuštale su teške riječi, najteže, ali je njemački izdavač Zurkamp koji objavljuje Handkeova djela učinio sjajnu stvar. Tako nesvojstvenu nama. Izdavačka kuća branila se djelom, a ne kontraoptužbama i pravdanjem. Oni su prečešljali sve što su objavili pod Handkeovim imenom, svako slovo i sačinili novi dokument u kom se pojašnjavaju stavovi i djelo samo sebe brani. Preciznost književnosti, na svaku optužbu izvolite citat. Handke jeste provokator, oštar i kontraš, ali nije to što mu olako lijepe.
Ideja da se jedna ulica u Srebrenici dobije ime po Handkeu je stupidna. Djeluje više kao provokacija, kao da se neko poigrava sa nobelovcem i dodaje ulje na lokalnu vatru. Nema tu literature. Naprotiv.
Dok se njemački izdavač opravdao literaturom, Handkeu je Vim Venders čestitao nagradu objaljujući pjesmu u njegovu čast. Pjesma počinje stihovima “Ko je inače jezik uzimao tako ozbiljno/kao svoj životni zadatak?“ a završava sa “Tvoj Vim“. Poezijom je nadvisio sve pučke prepirke, dao krila prijateljstvu da se izdigne iznad svega.
Teško da je nešto u životu crno-bijelo kao dresovi Juventusa i Partizana. Zato su zdrave polemike korisne po sve strane, melemne. Oštre polemike, ali argumentovane. Dešavalo se da na stranicama jednog broja ART-a tekstove na istu temu objave Balša, Đuro i Boro. Jedan podržava, drugi osporava a treći se sprda sa nekim činom ili vladinom odlukom. Ili obrnuto. Nekad svi udare na isto, nekad kontra. Ali to je znak otvorenosti, dokaz da je ART platforma za mišljenje, a ne poligon za jednoumlje.
Tanji Bečanović se zamjera što je osudila napade na Muharema Bazdulja, iako se može reći da je ona viteški stala u njegovo pravo da i dalje piše. “Afera Bazdulj“ otišla je toliko daleko da je reagovao čak i ko nije morao, nedolično, a sve je krenulo od pjesme u kafani. Bazdulju je zamjereno što se druži sa Handkeom, nobelovcem koga se nije odrekla ni Austrija ni Slovenija, iako su se u njihovim novinama vodile oštre polemike oko njega. Ali valja se prisjetiti šta je izjavio De Gol kad je zbog građanske neposlušnosti tokom demonstracija uhapšen Sartr 1968. godine. “Ne hapsi se Volter“, tako je glasila naredba da se Sartr oslobodi. Tako postupaju državnici i ozbiljne države sa svojim intelektualcima.
“Oslobođenje“ je uskratilo priliku Bazdulju da objavljuje kolumne na njihovim stranicama. Šteta po Oslobođenje, jer, tim činom su u startu više izgubili nego dobili. Izgubili su višeglasje, a dobiće jednoobraznost. Novine se čitaju jer donose neočekivane tekstove, a ne vremensku prognozu i unaprijed poznate stavove.
Zato uvijek treba razlikovati literaturu od Tvitera, jer, to je pitanje karaktera.
Bonus video:
