Nakon što sam napisao da “Vučić nastavlja sa otvorenim miješanjem u unutrašnje stvari susjedne države, da je ovog puta čak pokušao svojevrsni državni udar”, istog jutra, subota, 29. maj, ljeta Gospodnjeg 2021, prozvana strana je žestoko uzvratila. Ne baš onako kao 1991. kada su branili Pakrac od pokolja srpskog življa koji se nije desio, niti nalik onome kako su oslobađali Vukovar u ime 29 ili koliko već procenata Srba koji su desetinama godina mirno i u slozi živjeli sa svojim komšijama Hrvatima, niti je zvanična Srbija ovog puta odgovorila tako žestoko kao kada je branila sarajevske Srbe sa Pala i okolnih uzvišenja, sve u ime 39 ili koliko već procenata njih koji su dotad sa svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima gradili i sazidali najmonumentalniji spomenik multietničnosti i kulturi, upravo taj grad Sarajevo...
Srećom, ta vremena kada je jedna druga vlast u Beogradu, čiji je simpatizer i veliki fan bio tek svršeni sjajni pravnik i nesuđeni briljantni advokat Aleksandar Vučić, tenkovima i zločinima branila pravo Srba da žive u istoj državi, iako su oni već 70 prethodnih godina uživali tu privilegiju, vlast koja je dakle bolno i tragično obmanula sopstveni narod da bi ga onda rasula po 6-7 država regiona, po mnogim državama svijeta, desetine hiljada njih iselila iz svojih domova i sa svojih ognjišta, takođe desetine hiljada gurnula u smrt - ta vremena su srećom prošla. Srećom za samu Srbiju, koja je voljom jedne neodgovorne vladajuće klike, od zemlje lokomotive komunističkog dijela Evrope u svakom pogledu, gurnuta u posljednji vagon i na sporedni kolosijek.
“Jutros sam optužen da sam izvršio državni udar u Crnoj Gori i da se to neće promeniti dok me u Srbiji ne smene... Srbija mora da bude kriva uvek... Kad pitamo za 29 odsto srpskog stanovništva u Crnoj Gori tad je Srbija dobra. Ali ako kažemo kako je moguće da 24 odsto Albanaca u Severnoj Makedoniji ima više prava nego 29 odsto Srba u Crnoj Gori, onda je Vučić zlikovac. Skratite ga za glavu, to je državni udar. A ja samo pitam najobičnije stvari”, žestoko mi je uzvratio predsjednik Srbije, predsjednik SNS-a, i svojevrsni premijer Vlade i predsjednik Skupštine, kao i svojevrsni Vrhovni državni tužilac i predsjednik Vrhovnog suda, ili svojevrsni izdavač i glavni urednik Informera, Kurira, Novosti, Alo, Telegrafa, Pinka, Happy, Prve, RTS, a na kraju i svojevrsni predsjednik Fudbalskog saveza, SD Crvena zvezda, SD Partizan, a odnedavno i svojevrsni vođa beskompromisne borbe protiv kavačkog klana, s nadom da će uskoro istom snagom i voljom udariti i na škaljarski. Umalo zaboravih - i svojevrsni Patrijarh SPC.
Ako je tačno sve pomenuto, za šta AV optužuje srpska opozicija, najugledniji domaći, evropski i svjetski mediji, gotovo sve međunarodne medijske organizacije, ako su takve ili slične ocjene počele da stižu i iz Evropskog parlamenta, onda ispada da je najmoćniji čovjek Srbije izvršio svojevrsni državni udar i u samoj Srbiji. Ako se uzurpira država, onda je to svojevrsni državni udar jer iako se formalno vlast dobija na izborima ona nema legitimitet zato što je proistekla iz neregularnih uslova koje oslikava pomenuta čijenica da je jedan čovjek svojevrsni gospodar svih institucija i gospodar života u zemlji Srbiji.
Zato predsjednik nema razloga da se ljuti niti da podiže propagandu na moju malenkost i koncern Vijesti. Jer se ono što sam napisao glede njegove politike prema Crnoj Gori očito sa još više argumenata može preslikati i na generalnu sliku njegovog vladanja Srbijom. Ako mu to lakše pada?! Ali, bilo bi neprimjereno detaljnije ulaziti u tu temu, jer ima ko u Beogradu da piše i govori o tome.
Zato da se vratim na Crnu Goru. Radi lakšeg razumijevanja, mogao bih predsjedniku Srbije objasniti kako je njegova politika prema Crnoj Gori bila mnogo više u skladu sa principima međunarodnog prava i dobrosusjedskih odnosa u vrijeme kada je po sopstvenim priznanju vraćao svojevrsni dug svom političkom ocu, Đukanoviću. Za sve ono što je MĐ učinio na svrgavanju Borisa Tadića i dovođenju Tome i Ace na vlast. Bio je to takođe Đukanovićev svojevrsni državni udar u susjednoj i bratskoj Srbiji koji Vučiću nije teško pao jer ga je, kako rekoh, doveo na presto.
Stvari se po pitanju međunarodnog prava i dobrosusjedskih odnosa mijenjaju kada je predsjednik Srbije takoreći “osjetio krv”. Takoreći je ovdje isto što i svojevrsno kod državnog udara. Znači, ne onda kada je zaključio da se odužio Bogu, narodu i kralju Milu, već kada je takoreći “osjetio krv”, to jest da Milo pada. Tada je Aleksandar Vučić prelomio i odlučio da Đukanovića zamijeni Mandićem. I družinom iz DF-a i sestrinskih stranaka. Koji su i Milu i Aleksandru od 2012. do 2020. služili kao topovsko meso (slučaj državni udar) ili kao moneta za potkusurivanje (svi izbori u tom periodu). Plus, Vučić je umjesto gospodara Đukanovića dobio marionetu Mandića (& Comp.) tako da mu ni ta promjena nije teško pala. Poput one kada je Đukanović neprijatelja Tadića zamijenio marionetom Vučićem.
“Moć ima tendenciju da kvari ljude, a apsolutna moć apsolutno kvari”, zapisao je davno lord Akton. Bilo je to negdje potkraj 19. vijeka. Kada nije mogao znati za Aleksandra od Srbije, još manje kako je on došao na vlast uz Milovu pomoć ili kako je onda, u dogovoru sa istim Đukanovićem, godinama od Srba/Crnogoraca u Crnoj Gori pravio nacionalnu manjinu. Svodeći ih na neki procenat i upoređujući ih, kao prije neki dan u žestokom odgovoru, sa Albancima u Sjevernoj Makedoniji! Izbor nove Vlade Crne Gore, izbori u Nikšiću, pa nedavno u Herceg Novom, sada izbor nasljednika mitropolita Amfilohija ili potpisivanje Temeljnog ugovora - za samo 8 mjeseci, u svim važnim i burnim političkim procesima u Crnoj Gori Vučić je manje ili više neskriveno pokazivao aspiracije da se miješa i odlučuje. Bilo kao predsjednik države, šef SNS-a, ili samo kao svojevrsni predstavnik srpske manjine koja to nije, niti je to tražila od njega.
Kada Vučić kao gospodar života u Srbiji dozvoljava da se lider jedne stranke iz Crne Gore koja ima 5-6 odsto podrške (Mandić, NSD) miješa u rad Sabora SPC, kada na večeru ili svojevrsni informativni razgovor izvodi vladiku Joanikija, ili kada prijeti da će Sabor odložiti njegov izbor ako ne bude potpisan Temeljni ugovor sa Vladom Crne Gore, pa se onda u finalu, i sa tim ciljem, u Beograd privodi i sam crnogorski premijer - onda to jeste svojevrsni državni udar. I knjiški primjer miješanja u unutrašnje stvari susjedne države i kršenja međunarodnog prava. Još kada se isto pitanje, potpisivanje protokolarnog dokumenta kakav je Temeljni ugovor, sada uzima kao povod za rušenje premijera i Vlade, onda je i to svojevrsni državni udar jer se takvom inicijativom udara na građanski i sekularni karakter crnogorske države. Vučić time, možda nesvjesno, radi na uspostavljanju svojevrsnog pravoslavnog kalifata na Balkanu. Što oslikava izjava njegovog taster lidera Andrije Mandića koji bez zazora kaže kako crnogorski premijer još ima šansi da se popravi “tako što će otići u Patrijaršijski dvor i potpisati Temeljni ugovor”! Čak i Dodik spram predsjednika Vučića djeluje kao autonomni lider, gromada od državnika, ako se pogleda na šta je AV sveo prvake DF-a.
I nakon svega pomenutog predsjednik Vučić želi da nas ubijedi da mu vjerujemo kada kaže “ja nisam znao ni ko će da posećuje patrijarha, niti sam znao ko će da bude mitropolit”!
“Pojma nemam o čemu pričaju”, poručuje mi AV. Kako je tek meni kada slušam kako on nije znao ni ko će da posjećuje patrijarha, niti ko će da bude mitropolit. Niti sada zna zašto njegove marionete traže ostavku aktuelnog premijera i temeljnu rekonstrukciju Vlade. Pojma nemam o čemu priča, majke mi.
Bonus video:
