Piva zauzima sjeverozapadni dio zemlje. Da ne bude zabune, postoji rijeka Piva, Pivsko jezero, Pivska planina i šira oblast pod nazivom Piva o kojoj pišem. Sa istočne strane je graniči kanjon rijeke Tare, a sa zapadne takozvani masiv BMV: Bioč-Maglić-Volujak. Istorija ovoga kraja seže u daleku prošlost. Na raznim mjestima možemo da vidimo brojne kulturno-istorijske spomenike koji nam samo djelimično otkrivaju prošlost ovog kraja. Šteta je što mnogi od njih nisu u boljem stanju.
Do prije 5 godina, dok nije osnovan Park prirode Piva, mnoge prirodne atrakcije, koje mu sada pripadaju su se vezivale za NP Durmitor: Prutaš, Raklje, Škrčka jezera. Pisala sam posebne blogove o svima njima još odavno. Pisala sam i o vodopadu Skakala, koji takođe pripada Pivi. Još prije 4 godine sam pisala i o Pivskom jezeru, no i pored toga, kad sam pregledala materijal za blog o Pivi, shvatila da ću morati da napišem dva.
Pošli smo za praznike na Žabljak, a posljednji dan smo planirali da posvetimo Pivi. Šetnju smo započeli od Prutaša.
Sa jedne strane Todorov do natkriljuje Prutaš, a sa druge vrh Raklje (do kojih sam na čudan način stigla prije koju godinu). I sa jednog i sa drugog vrha se vide Škrčka jezera, još jedna od niza prirodnih ljepota koje se nalaze u okviru parka prirode Piva. Kad smo prošli Todorov do, sa lijeve strane smo ugledali jednu improvizovanu kafanicu. Pažnju nam je privukla tabla na malom uzvišenju na kojoj je pisalo: Vilina jama. Zaintrigirala nas je ta tabla i parkirali smo se da vidimo o čemu se radi. Priznajem, nisam smjela previše da se primaknem. Jama je neograđena, a ovako sa pristojne udaljenosti, djeluje baš duboko. Pogled sa uzvišenja na kojem se nalazi Vilina jama na ono što je ispred nas je izazvalo kod mene djetinje uzbuđenje.
Ispred nas se pružalo Pišče. Ovo je, do sad, bio moj omiljeni dio Pive. Sjećam se da sam, kad sam prvi put ovuda prošla bila frapirana da postoji jedan ovako lijep predio, a da ga ja tek sad prvi put vidim. To je bilo prije petnaestak godina. Pišče čine zatalasane livade koje u zavisnosti od doba godine dobijaju različite boje i nijanse. Sve što se okom vidi između Durmitora i BMV (planinskog masiva Bioč-Maglič i Volujak) je Pivska planina ili stručnije Pivska oblast visokih planina i površi. Iščitala sam studiju o Pišču: od geološkog sastava, reljefa, klime, hidrografskih karakteristika… Sve je to manje bitno za posjetioca koliko onaj osjećaj čistog, reskog vazduha koji se osjeti čim se udahne i neopisivi pogled po predjelima oko njega.
Sreća je što Duško ima veliko razumijevanje za moju potrebu da fotoaparatom ovjekovječim svaki detalj i bespogovorno staje na svaki moj uzvik. Jeste da su nas prošle godine, upravo ovdje, autom zakačili neki mladi Rumuni, nenavikli na naše uske puteve, ali se nismo dali iznervirati, niti smo prekinuli praksu stajanja na svakih 200 metara. Ovo je nekad bio čuveni stočarski kraj. Tu se nalaze ostaci nekadašnje zemljoradničke zadruge “Bajo Pivljanin” koja je bila ponos ovog kraja i kojoj je Duško poklonio svoje povjerenje pri masovnoj vaučerskoj privatizaciji. I on je prošao kao i ovaj kraj. Na Pišču se može vidjeti poneko stado i ostaci ove zadruge. I pored sve ljepote prizora ne može da se ne otme i uzdah žala za nekim ljepšim vremenima za ove prostore.
Prošle godine smo ovuda prolazili u vrijeme kosidbe. Milina je bilo vidjeti malo života u ovim skoro pa napuštenim krajevima. Okvir koji ovom pejzažu daju Bioč, Maglić i Volujak je nenadmašan. Svaka fotografija iz Pišča je za naslovne starane časopisa i bilborda. Ne mislim na moje. Ja sam amater.
Iako bih ja ovdje ostala satima, dok uhvatim iz svakog ugla livadu, uzbrdicu, stado, cvijetak… moralo se dalje. Put vodi preko Trse. No, navigacija nas prošle godine navede na jednu prečicu kojom se Trsa zaobilazi, te je iskoristismo i ovaj put. U Trsi smo već bili više puta, pa smo se ovaj put odlučili za put koji je kraći i noviji. Čim se skrene lijevo sa glavnog puta, na maloj uzbrdici sa desne strane se vidi nekoliko kućica. Prizor kao iz bajke. Vjerovatno ovaj zaseok ima ime, ali nisam uspjela da ga saznam. Malo dalje, sa lijeve strane, dvije kuće u šumarku. Iza nas davno napuštena kuća i vrlo neobičan spomenik u sličnom stanju kao i kuća pored njega. Samo, vjerujem da je spomenik puno stariji od nje.
Sljedeća stanica nam je bilo proširenje pored puta gdje je na tabli okačenoj o drvo pisalo “Vidikovac Šupljača”. Stajali smo i ranije ovdje, ali sam se prvi put spustila utabanom stazicom nizbrdo. Sa jednog mjesta, kroz grane, uspjela sam da “uhvatim” Pivsko jezero sa Plužinama u daljini.
Kad smo već odlučili da nigdje ne žurimo, da nam je jedini cilj da upoznamo što više lokacija na ovom području i da možemo da stanemo gdje hoćemo i zadržimo se koliko hoćemo (rijetke su takve šetnje, a meni omiljene), konačno smo stali da malo bolje osmotrimo tunel koji smatram najneobičnijim od svih koje sam ja imala priliku da vidim. Ovaj tunel je jedan od brojnih na relaciji Trsa-Plužine. U sred tunela jedan krak vodi ka Pivskoj planini i selima razbacanim po njoj. Da bude još zanimljivije, jedan dio tunela se obrušio (ili bar tako izgleda) pa može da služi i kao prolaz za ptice. Sve u svemu, baš neobičan.
Svratili smo u Plužine tek koliko da predahnemo i isplaniramo gdje ćemo dalje. Kad smo prije neku godinu išli ispod Rudinica do Pivskog jezera put sa kojeg smo skrenuli prema jezeru je nastavljao uz planinu. Za tren donesosmo odluku da pođemo tim putem i vidimo gdje će nas odvesti. Stigli smo bez zaustavljanja do Etno sela Izlazak i produžili poznatim putem preko mosta. Sa prilične visine smo se spustili do jezera, a onda uspinjali uz planinu sa suprotne strane Izlaska. Opet smo se zaustavljali svaki čas što nije bio nikakav problem jer nije bilo drugih auta. Prvo stajanje je bilo zbog mosta koji smo upravo prošli i koji nam se sa ovog mjesta učinio krajnje fotogeničnim. O boji Pivskog jezera da ne pričam.
Uspinjali smo se sve više i više. Vidik je bio sve širi. Naišli smo na tablu za selo Bezuje koja je ubjedljivo najljepša tabla kojom se prolaznik obavještava o nekom mjestu. Ipak smo odlučili da se držimo glavnog puta, ali da će Bezuje sigurno doći na red (i održali smo rijeć). Uskoro smo Rudinice i Izlazak mogli da gledamo sa visine.
Pošto nismo imali određeni cilj, a vozili smo se već neko vrijeme, morali smo da presiječemo. Rekosmo: još samo da vidimo šta je iza ove krivine. Iza ove krivine je bilo selo Dubljevići, a pogled prema Pivskom jezeru, malo je reći savršen. Odlučismo da ćemo se za sad ovdje okrenuti, pa nekom drugom prilikom…
Vožnja nas je umorila pa se zaustavljanje u etno selu Izlazak podrazumijevalo. Inače, mnogo volim ovo mjesto iz više razloga: ima fenomenalnu lokaciju i isto takav pogled sa terase na jezero, dobru hranu i pristupačne cijene. Sumirali smo do sad viđeno i pravili plan za dalje. Sledeći cilj nam je bio Memorijalni centar Dola i na kraju jedan vidikovac prema Komarnici koga sam se sjećala kao kroz maglu.
Vraćajući se prema magistrali obratismo pažnju na selo Rudinice. Selo odakle potiču moja drugarica Vida, moj drug Đole i drugarica naše djece Mina. Ne znam nijedno selo iz kojeg imam više poznanika koji nisu iz iste porodice. I sve sam to saznala relativno skoro. Kuće su raštrkane, ali su okružene zelenilom i sve djeluje idilično. Možda je tako samo u proljeće. Pažnju mi je privukao spomenik koji se nalazio na ograđenoj livadi. Preskočih ogradu i dođoh do spomenika. Natpis je bio nejasan i nisam uspjela da odgonetnem kome je posvećen. Bio mi je mnogo poznat i pokušavala sam da se sjetim i tek kad sam se čula sa stručnim konsultantom za Pivu, mojim drugom Đoletom, sjetih se da je upravo on na FB-u postavljao fotografiju ovog spomenika uz komentar da je Bajo Pivljanin zaslužio puno bolji monument od postojećeg. Da, čuveni junak Bajo Pivljanin potiče iz ovoga sela i Đoletov je predak, na šta je on duboko ponosan.
Odavde smo pošli u Dolu (o njoj ću, nadam se, napisati poseban blog). Već smo bili umorni, ali što se zacrta mora da se ostvari. Vidikovac prema kanjonu Komarnice sam gledala prije nekih desetak godina. Znala sam da se prolazi kroz selo Brezna. Međutim, mislila sam da je bliži nego što se ispostavilo da jeste. Srećom pa je asfalt kroz selo bio skroz nov. Nađosmo krajnju tačku do koje se može autom i krenusmo utabanom stazom između kuća. Do vidikovca odatle nema ni 5 minuta. U Komarnici je bilo malo vode pa smo je jedva i vidjeli. Ovaj vidikovac ne bih preporučila jer je skroz neobezbijeđen i djeluje mi baš opasno. To mene, naravno, nije spriječilo da se lomatam po stijenama da bih našla bar neki podnošljivi ugao iz kojeg se vidi zelena Komarnica. Da pravim mim nacrtala bih sebe na ovom kamenu i napisala: Jasna rizikuje da se pokliza i upadne u kanjon, Nemoj biti kao Jasna! A tek nikako ne budi kao Duško koji se popeo na skroz pogrešnu stijenu. No, još ne savladah tu nauku.
Poslije Plužina, administrativnog centra Pive, Brezna je jedno od većih naselja. No, prije bi se moglo reći “bila” nego “je”. Na žalost, i ona je, kao i čitav kraj, ostala bez stanovnika što je velika šteta s obzirom na predispozicije koji ovaj kraj ima i za poljoprivredu, i za stočarstvo i za turizam. Krompir, koji ovdje veoma dobro uspijeva, zasađen je na puno manjem prostoru nego što smo to ranije imali priliku da vidimo. Stoku smo vidjeli samo sporadično. Etno selo Montenegro se prilično trudi na polju turizma. Ne znam koliko u tome uspijeva. Da je Brezna znala za puno bolja vremena govore napušteni objekti koji podsjećaju na njih.
Kad sam planirala da počnem da pišem blog o Pivi, kad sam pročitala još po nešto po internetu, shvatila sam da sam vidjela samo dio i da mi je ostalo još dosta toga da vidim. Zato sam ubrzo pošla da prošetam i kroz te djelove, a o tome u narednom blogu.
Bonus video:
