Vlada Zdravka Krivokapića će se u povijesne spise arhivirati kao istorijska bez obzira što će u nekom fenomenološkom smislu ta značajka o njenom istorijskom datumu biti ujedno i njen krajnji doseg. Koliko god da bude na sceni, bilo to na mišiće iskamčenih dvjesta dana, koperfildovskih godinu ili dvije, ‘science fiction’ do predsjedničkih izbora ili da kojim slučajem na infuzijama i premrežena flasterima za bol izgura puni mandat, sve je to glede njenog doprinosa preobražaju našeg društva gotovo irelevantno.U suštinskom smislu ova Vlada simbolizuje nesmotreno i neodgovorno propuštenu šansu, bezobzirnu gordost manifestovanu izlivima prepotencije i sujete, i nedopustivi nedostatak empatije za bilo običnog čovjeka. NEdoraslom DArovan MOmentum.
Jedinstven i neponovljiv istorijski kontekst vapio je za najboljima, najhrabrijima i najotresitijima od nas. Za gotovo beskompromisnim čuvarima nade svakog našeg čovjeka. Bili su ovo dani za budne i mudre, pregaoce i radoholičare, najmarljivije i najodgovornije koje smo imali. Dani za naše ljude najrazličitijih nacionalnih boja, vjernika i onih drugajačijih, onih koji su negda rekli istorijsko DA i onih koji su bili za istorijsko NE. Dani za sve dobronamjerne sa cjelovitog političkog spektra.
Bili su nam potrebni odvažni da bi se neštedimice suočili sa surovom realnošću, oni koji će ne trepnuvši zbog ‘glave na panju’ biti riješeni da svojim djelom pokažu da su kadri makar se upustiti u pregnuće da raskrstimo sa odomaćenom neodgovornošću i antologijskim bahaćenjem autentične oligarhije. Poput žedne crnogorske zemlje kad ispuca od dugotrajne suše u avgustu, pa sanja ona i sve bi dala i za kratkotrajnu ljetnju kišu - jer kako objasniti prepletenom korijenju da vode fali - iskala je probuđena Crna Gora ljude od formata koji ne ostavljaju ni zrno rezerve da se posumnja u njihovu riješenost da pomognu da Crna Gora iskorači u društvo, ni manje ni više nego pristojnih država, svjesni odgovornosti pred svom našom djecom.
Jeres je bilo tih prvih jesenjih dana 2020. makar i sjenčiti pogrešne ideje u konceptualnom porađanju prve postđukanovićevske Vlade, a kamoli se odvažiti na njenu smislenu kritiku.
U eri neopravdano prisutnog straha (danas je to svima već jasnije), koji se poput virusa munjevito širio među građanima - ‘kako god samo da se DPS ne vrati’ - promakla nam je, usled oštećenog kritičkog zrcala, ozbiljnija debata o formi, prirodi, sastavu, koncepciji i viziji Vlade. Kritičke crtice o nedostatnosti izabranog modela Vlade, koji ni u primisli niti realno nije mogao da odgovori važnosti istorijskog trenutka, gotovo da su imale status endema na političkom spektru.
A građani su na istorijskim izborima 30. avgusta 2020. bili izričiti i nepokolebljivi u svom pregnuću. Dosegli su, makar naizgled, nemoguće.
Otjerali bivšu vlast i namještenike od satelita na pozicije sa kojih će bolje sagledati, makar oni mudriji i iole realni, gabarite svojeg vlastohleplja. Upravo su se svojom odvažnošću građani potrudili da DPS postave na dugoročno gubitničke tračnice. Nasuprot potki ‘da se DPS ne vrati’, svjedočimo teškom i bolnom suočavanju nekadašnje mašinerije sa povratnim informacijama iz baze koja se ubrzano trijezni od tridesetogodišnje opijenosti.
Prilika je to da svježija nomenklatura iz DPS-a, neisprljana u aferama, nauči prve lekcije iz političke pragmacije, razumjevši da je 30. avgust 2020. međaš nove Crne Gore.
Vidljiva je njihova skrušenost, pogotovo nekih od njih. Onako postiđeni, svjesni prevaziđenosti koncepta kojeg zavedeni podupiru, ali ne razumijevajući suštinu ad hok smišljene taktike u kojoj treba da odglume novu fasadu izolovanog DPS-a za račun šačice sebičnih moćnika, troše svoje mlade koliko-toliko čiste političke karijere. Konglomerat interesa i klijentelizma oni moraju diskreditovati iznutra. Kojekakvi koji ih ovih dana pumpaju injekcijama strpljivosti - ‘izdržite jer ovi padaju brzo,a mi dolazimo’ - takvi su za prošlost.
Zasigurno, a to sve više ljudi razumije, Crna Gora se mijenja i to iznutra od muke, nezavisno od volje i ovih i onih elita. Elite mogu, ako bude razuma, da taj proces još dodatno ubrzaju, usmjere, ili pak da pogleda zamagljenog sitnim partikularnim interesom dožive to da ispadnu iz sedla crnogorskog toka. Griješe mnogi koji ne prepoznaju da ovo društvo iskonski želi novu društvenu dinamiku, elitu sa više posvećenosti zajedničkom interesu, vlast koja se napaja na izvorištu novog i pravednijeg, a do sad neviđenog.
Entuzijazam treba da se ogleda u podastiranju nove paradigme - Crna Gora bez mržnje, oslikana strašću za rad i napredovanje, zaštićena principom odgovornosti kao zalogom za budućnost. Svako novo jutro mora da bude novi i savremeni izazov, a ne buđenje koje ostavlja gorak ukus povratka bljutavoj stvarnosti koju smo imali od AB revolucije na ovamo. Naše društvo vapi za sviješću reformatora.
Dobronamjerni crnogorski građanine, borče bez mane i straha, pravedniče i patrioto, koji si donio avgustovsku pobjedu… Ti kojeg tišti i žulja neznavenost i nedoraslost u Vladi izabranih, uz čast rijetkim izuzecima, zaboravi na Vladu Krivokapića. Zaboravimo na samoživost i skučenost vizije koju demonstrira u političkom smislu nedorasli premijer.
Zaboravimo na neobjašnjivi nedostatak logike, koji je oduzeo trezvenost premijeru da u procesu formiranja vlade skicira jaku i stabilnu podršku, koja bi stremila većini od 45 poslanika. Zaboravimo na neukusno nastojanje premijera da se grupacija crnogorskih građana čiju je listu predvodio beskrupulozno liši mogućnosti da se iskreno daju Crnoj Gori.
Zaboravimo na koncu i tvrdoglavo i kratkovido insistiranje na konceptu koji narušava krucijalno načelo demokratije, a to je da sve tri pobjedničke liste sa avgustovskih izbora, uz predstavnike nacionalnih zajednica, neizostavno tvore partnerski sadržaj nove Vlade džentlmenskim dogovorom, a opet shodno ostvarenim rezultatima na izborima. Morali su proći mjeseci da bi već i na površini postalo jasno da procesi klize u neodgovornost i besmisao, dovodeći nužno do onoga što je, zapravo, trebalo biti i jedini ispravan model komunikacije - najotvoreniji i najiskreniji razgovor.
Koliko je sve moglo biti zdravije, mudrije i jednostavnije.
Crnoj Gori je potreban novi entuzijazam. Potrebni smo NEKI BOLJI MI. Nužno je da napravimo precizan plan i dogovor. Da ostavimo za sobom političarenje, strančarenje, srebroljublje i bahaćenje nečasnih. Hajde da radimo zajedno poput ljudi koji izgaraju da postave osnove života od svoga rada. Hajde da ne moramo više da se kritikujemo, JER SVI VIDIMO SVE. Hajde da se trgnemo i brzo ispunimo uslove za članstvo u EU i zgrabimo ga hitro.
Prilika je sad da iz naše stvarnosti istisnemo užeglu mržnju, kobnu za naše napredovanje. Oni bolježiveći neka gutaju više, radi brojne crnogorske sirotinje. Otvorimo naša srca, zadrigla u nedostatku empatije.
Vlada Krivokapića, izuzev par rukavaca, sloviće za propuštenu šansu. U svom trajanju sada se već jasno naslućuje, survaće se sama od sebe. Naš narod zna reći - NAKRIVO JE NASAĐENA. Poslije Krivokapića nemamo pravo na greške. Mogli smo se učiti na iskustvima drugih, no mi smo Crnogorci i dakako, moramo učiti na svojim.
Autor je saradnik Društva za istraživanje politike i političke teorije
Bonus video:
