Praznične dane sam planirala da provedem u prirodi, da pobjegnem od korone i brojnih deprimirajućih vijesti. Dvoumili smo se između Šavnika i Plužina, jer korona do tamo još nije stizala. “Prelistah” internet i shvatih da nisam vidjela još mnogo toga u Pivi i da ne mogu polovično da pišem dok ne vidim i ostalo.
Tako, 12. jula krenusmo za Plužine. Prvo zaustavljanje je bilo pored manastira Piva. Bili smo u ovom manastiru više puta, ali se ja uvijek nadam da ću napraviti neku bolju fotografiju (što nije bio slučaj). Inače, ovaj manastir spada u nekoliko najznačajnijih pravoslavnih vjerskih objekata na teritoriji današnje Crne Gore. Manastir datira iz 16. vijeka.
Činjenica da je zbog potapanja kanjona rijeke Pive premješten kamen po kamen i u potpunosti rekonstruisan na drugom mjestu predstavlja kuriozitet svjetskih razmjera. Manastir ima izuzetne freske, ikonostas, duboreze kao i bogatu manastirsku riznicu. Unutar manastira je zabranjeno fotografisanje, a i teško bi to sve fotografija prenijela. Manastir Piva vrijedi obići bez obzira na to da li ste vjernik ili ne.
Dan je bio veoma oblačan. Bojali smo se da će kiša da omete naše putešestvije pa smo odlučili da se provozamo do Šćepan polja, da zavirimo malo i na tu stranu. Hidroelektrana “Piva”, nekad “Mratinje”, bila je sljedeća tačka za zaustavljanje (koliko god puta tuda prošli). Ja sam predlagala da se odvezemo do sela Mratinje (prošla sam pješke kroz mračni tunel prema njemu radi boljeg pogleda na jezero), ali smo to ostavili za neki naredni put. Brana i sve oko nje djeluju monumentalno. Koliko je bilo teško početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka napraviti ovakav građevinski poduhvat govori nam spomenik podignut u čast onih koji su u njega ugradili svoj život.
Nismo imali detaljnu “agendu” putovanja, samo nabacane crtice. Jedna od njih je bila i Soko grad. Idući prema Šćepan Polju vidjeli smo više putokaza na kojima je pisalo “Crkva pod Sokolom” pa smo se nadali da to ima veze sa Soko gradom. Nismo mislili da ćemo stići do njega, ali bar da “bacimo oko”. Zaustavili smo se u posljednjem rafting kampu prije granice. Bila je tu neka karta okoline, ali prilično nejasna. No, moje oko sokolovo je ugledalo vrh sa desne strane sa nekom ruševinom na vrhu i odmah sam rekla: ono je Soko grad. Ljubazni lokalac nam je to potvrdio i objasnio kako da stignemo do crkve.
Za Soko grad nije bio skroz siguran, ali se nadao da se može i do njega. Prvo je trebalo da se prođe granični prelaz pa da se na prostoru “ničije zemlje” odmah po prelasku granice skrene desno. I na narednoj raskrsnici opet desno i stigli smo na prostrani parking ispred manastira Zagrađe. I ovaj manastir je značajan vjersko-istorijski objekat ovog kraja i šire. Manastirska crkva je napravljena još u 15. vijeku. Sada je manastir obnovljen, uređen, a pored njega se nalazi veliki objekat za koji nismo uspjeli da dokučimo da li su to konaci manastirski ili neki budući hotel.
Pored manastira su stajale dvije info table koje su me mnogo obradovale. Jedna je najavljivala stećke, a druga Soko grad. Stazom se moglo i terenskim autom, ali mi krenusmo pješke.
Iako smo se sve vrijeme peli, uspon nije bio ni težak ni dug. Na svakoj krivini je stajala po jedna info tabla koja je prolaznike upoznavala sa istorijom ovoga kraja što mi se mnogo dopalo. Bogatu istoriju ima ovaj dio naše zemlje na kojem su se preplitale razne kulture u dalekoj i bližoj prošlosti, a Soko grad je tu kao živi dokaz svega napisanog. S nestrpljenjem smo grabili ka cilju radujući se nenadanoj sreći da dođemo do tako značajnog mjesta. I… totalno, ali baš totalno, razočarenje. Stigli smo do klupe sa lijepim pogledom i info table o Soko gradu. Zaglavlje panoa sa natpisom “Soko grad – kamen koji skriva i otkriva” je ulivalo nadu. No, ništa se ne otkri. Do grada se nije moglo.
Iz obližnje kuće se pojavila jedna gospođa koja nam je potvrdila da staze nema. Totalno rezignirani zapitasmo gdje se nalaze stećci, da bar njih vidimo. Ona nam reče: “Odmah tu desno, samo putem. Nema ni 200 metara odavde”. Kad smo se malo odaljili bacismo pogled na Soko grad, nikako se ne mirivši sa činjenicom da nećemo sa njega vidjeti mjesto na kojem Piva i Tara grade Drinu koje se, priča se, odozgo savršeno vidi.
Nastavili smo put prema stećcima. Išli smo, išli, išli… možda i kilometar. Sad smo se baš bili iznervirali. Samo džabe lutamo, lokalno stanovništvo je nepouzdano kad su razdaljine u pitanju. Bijesni kao risevi u povratku, možda taman 200 metara od skretanja, na malom uzvišenju ugledasmo stećke. Pošto su na uzvišenju, a nije bilo nikakvog putokaza, iz suprotnog smjera ih nikako nismo mogli vidjeti. Bijes nam časkom splasnu.
Ovo groblje mještani zovu Grčko groblje. Stećci su bez vidljivih ukrasa, prilično prekriveni mahovinom. Nismo ih brojali, ali na tabli (koja bi trebalo da stoji pored njih, a ne ranije, uz put) je pisalo da ih ima 16. Jedino se na prvom, najvećem, pravougaonom, nalazi natpis pisan ćiriličnim pismom. Od prije četiri godine Stećci sa prostora bivše Jugoslavije su stavljeni na UNESCO listu kao dio svjetske kulturne baštine.
Kada smo se vratili do auta opet sam pogledala info tablu. Po meni karta je naopako nacrtana, Na mjestu Soko grada je nacrtan dvorac, tako da implicira da će se do njega stići. No, od svega na ovoj karti me najviše iznervirao broj 2 na agendi. Na tabli stoji da se tu nalazi srednjovjekovno utvrđenje, Taban grad. Međutim, na tom mjestu se samo nalazi tabla koja daje informacije o gradu. Taban grad se zapravo nalazi u blizini mosta na rijeci Vrbnici, 7 km od Plužina, odnosno 27 km od Šćepan polja i mjesta koje je na info tabli označeno. Ideja za table je dobra, ali valjalo je puno bolje osmisliti taj “projekat”. Meni bi bilo draže da je napravljena bilo kakva staza do Soko grada i mali putokaz za stećke od svih ovih tabli. Vjerujem da će to reći i svaki drugi turista.
Polovično zadovoljni posjetom planirali smo da, po preporuci gospođe ispod Soko grada, odavde pođemo do Crkvičkog polja jer je bliže nego preko Trse (što nam je bio prvobitni plan). Duško je pošao da na manastirskoj česmi naspe vodu, a vratio se sa našim drugarima Vesnom i Vlatkom koji su došli na rafting pa malo prošetali. Oduševljenje je bilo obostrano. I oni odlučiše da sa nama odu do Crkvičkog polja. Put je bio prilično uzak, ali smo se mimoišli sa samo nekoliko auta. Na jednom mjestu smo naišli na vidikovac prema Tari. Brojni čamci sa rafterima su promicali duboko dolje, a ja sam pogled bacala preko kanjona i ka vrhovima. Iznad nas je kružio orao.
U Crkvičko polje smo se svi zaljubili na prvi pogled. Nisam mogla da vjerujem da do sad, ne samo da nisam vidjela, nego nisam ni bila čula za ovu ljepotu. Kasnije nađoh jedan tekst u kojem rekoše da se Crkvičko polje smatra jednim od najljepših sela u Crnoj Gori. Ja se saglasih.
Prošetali smo do groblja (i tamo se, uz nove i starije spomenike, nalazi i jedan stećak), a zatim do gornjeg dijela sela u kome je smještena škola. I po groblju i po školi se može zaključiti da je ovo selo nekad imalo priličan broj stanovnika. U daljini smo vidjeli ljude, ali ovuda kuda smo mi prošetali nismo sreli baš nikoga. Džanje su bile skroz nezrele, ali su sitne crne trešnje bile prelijepe. Ogromna, stara stabla čekaju da ih neko pobere. No, strah me da neće dočekati.
Škola se nalazi na lijepom mjestu, sa potpuno izblijeđelom tablom. Jedva sam uspjela da pročitam šta piše, a malo sam je obradila da biste vi mogli. Pokušavajući da nađem neki podatak o školi, da vidim koliko je đaka imala i ima li sad kojega, naiđoh na priču od prošlog oktobra o dječaku Bošku koji još nije krenuo u školu jer nema učitelja. Nijedan učitelj nije htio da dođe da radi u Crkvičko polje, a Boška nije imao ko da svakodnevno vodi do Plužina. Ne znam kako se riješio ovaj problem. Nadam se da je Boško sa uspjehom završio prvi razred.
U povratku smo ponovo prešli granični prelaz i odlučili da odemo do mjesta na kojem Piva i Tara grade Drinu kad već nismo mogli da uživamo u tom prizoru iz ptičje perspektive sa Soko grada. Od prvog kampa do graničnog prelaza vodi puteljak do rafting centra Sastavci koji se nalazi neposredno iznad sastavaka. Od drveća nisam uspjela da napravim neku spektakularnu fotografiju. Ali, vidjela sam Taru i Pivu kako zajedničkim snagama stvaraju novu rijeku koja nastavlja dalje daleko veća i moćnija. Nivo Pive je bio izuzetno nizak, ali se Tara nije dala.
Na sve strane su se vidjeli čamci sa rafterima. Izgleda da je ta aktivnost bila pravi hit za ove praznike. Jednom prilikom, prije možda petnaestak godina imala sam priliku da se spustim niz Taru. Spojilo se lijepo i korisno. Volonteri iz ustanova koje su pripadale Ministarstvu turizma su pozvani da na kraju sezone očiste Taru od smeća. Bio je kraj oktobra, dan prelijep, a Tara kao led. Mi smo tog dana iz Tare izvukli toliko guma i ostaloga smeća da mi je to u velikoj mjeri pokvarilo uživanje u raftingu. Ipak, spuštanje niz Taru je doživljaj koji bih preporučila svakome ko može sebi da ga priušti. Ovo je i za domaće, a posebno za strane turiste, najprivlačnija ponuda u okviru Parka prirode Piva.
Kada smo išli ka Šćepan polju prošli smo jedan zanimljivi most, ali nismo bili u prilici da se zaustavimo i bolje ga pogledamo. U povratku je bilo zgodno proširenje sa kojeg se pružao idealan pogled na most na Pivi. Iako je vodostaj Pive izuzetno nizak ispod mosta je rijeka imala neku izražajnu plavu boju kao da je neko naslikao. Most izgleda veoma elegantno i nevjerovatno se uklapa u okolinu.
Kad je vidio fotografiju mosta opet se oglasio moj drug Đole. Građevinski inženjer po struci, a ljubitelj fotografije, odao mi je priznanje na fotografiji mosta koju je on odavno želio da napravi, ali ga je to što je šofer omelo. Kao da nije mogao da stane. Đole ide toliko daleko da kaže da je ovo najljepši most u Crnoj Gori. “Konstruktivno most čine dva konzolna prepusta koje na sredini dijeli dilataciona razdjelnica. I to mnogi ne vide. Oplata za ovakav most je jako skupo koštala i po današnjim cijenama”.
Vraćali smo se za Plužine jedva čekajući da stignemo do smještaja već prilično umorni od vožnje, ali prepuni brojnih utisaka. Nismo očekivali da ćemo za samo jedan dan da vidimo toliko toga. Ipak se zaustavismo još jednom. Tuneli od Plužina do Šćepan polja nisu u tolikoj mjeri živopisni kao oni do Plužina, ali ih se u dvadesetak kilometara smjestilo čak 24. Meni se ovaj najviše dopao.
Iako sam planirala da Pivu uguram u dva bloga, ispostavi se da je to nemoguće. I ovaj drugi dio se već previše odužio. Ako budete imali volje, čitaćete i treći nastavak.
Bonus video:
